Do kojih je konflikta došlo u 1990tim na Balkanu?

Uz raspad bivše Jugoslavije je došlo do serije ratova. Pojedinačno se radi o ratu u Hrvatskoj od 1991. do 1995. i ratu u Bosni od 1992. do 1995. Njima su prijethodile borbe u Sloveniji koje su se nakon deset dana sa mirnim rješenjem konflikta završile. Rat na Kosovu u godinama 1998 i 1999 je bio posljednji oružani konflikt na Balkanu.

Šta je činilo bivšu Jugoslaviju višenacionalnom državom?

U socijalističkoj Jugoslaviji su zajedno živjele mnoge etničke i religiozne grupe: Srbi većinski pravoslavne vjere, Hrvati većinski katoličke vjere, Bošnjaci većinski muslimanske vjere i druge. Jugoslavija se sastojala od šest republika: Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Slovenija i Crna Gora. Unutar Srbije su postojale dvije autonomne pokrajine, Kosovo i Vojvodina. Srbija je bila najveća republika; osim toga su u ostalim republikama, prvenstveno u Bosni i Hrvatskoj, živjele velike srpske manjine.

Kako je došlo do raspada višenacionalne države?

Razlozi raspada Jugoslavije su kompleksni i usko povezani jedni uz druge. Jugoslavija se nalazila u ekonomskoj krizi od početka 1980tih godina. Sa tim je došlo do prepirki o raspodjeli sredstva među imućnijih republika Hrvatske i Slovenije sa jedne strane i ostalih siromašnijih dijelova države sa druge strane.

U toku ekonomske krize su ponovo oživjele nacionalističke tendencije, koje je 1980 preminuli osnivač države Josip Broz Tito prigušivao. Napetosti među pojedinačnim republikama su vodile najzad do odricanja Slovenije i Hrvatske, onda i Makedonije i Bosne i Hercegovine od Jugoslavije.

Koju ulogu su igrali konflikti između pojedinih narodnih grupa?

U toku historije je dolazilo je do napetosti i djelomično čak do jako krvavih sukoba između različitih etničkih grupa na Balkanu. Kao posljedica tih konflikta su postojale i u Titovoj socijalističkoj Jugoslaviji potpražne nacionalističke struje.

Ipak su se veličina građana prema jednom ispitivanju u 1990. godini osjećali prvenstveno kao Jugosloveni i na drugom mjestu kao Evropljani. Tek na trećem mjestu je slijedjela pripadnost republici ili regionu. Nadalje je postojalo u bivšoj Jugoslaviji oko 800.000 miješanih brakova, u Sarajevu je čak skoro svaki treći brak bio miješani. Religija nije igrala veliku ulogu u višenacionalnoj državi.

Mnogo govori za tezu da nisu etnički naponi bili razlog već da su oni slijedili raspadu Jugoslavije. To nije bio prirodni ili neizbježiv razvoj zbog kojeg su naponi vodili do rata. Naprotiv su to bili vodeći političari koji su svjesno dozvolili nacionalistima poticanje straha i mržnje i koji su upravo tako dopustili rat.

Koju je ulogu igrao Slobodan Milošević?

Ako se i jedna osoba može označiti pokretačem jugoslovenskog rata onda je to bivši predsjednik Srbije, Slobodan Milošević. On je prepoznao u ojačanju srpskog nacionalizma priliku za svoj politički naprjed. Poduprt na grupu srpskih nacionalista sa Kosova i uz pomoć saveznika u srpskoj državnoj televiziji su prestrašene srpske manjine u Hrvatskoj i Bosni.

Srpska televizija je dakle opširno izvještavala o masakrima koji su hrvatski fašisti tokom drugog svijetskog rata počinili nad Srbima. Među srpskim manjinama se proširio strah da bi u jednoj nezavisnoj Hrvatskoj odnosno u jednoj nezavisnoj Bosni prijetila slična sudbina.

To je pripremilo plod za proširenje „veliko srpske“ ideologije. Ona je predviđala osnivanje „Velike Srbije“ kojoj nije samo trebala pripadati Srbija, nego kojoj su se trebali prisvojiti i dijelovi Bosne i Hrvatske, u kojima je živjelo mnogo Srba.

Je li bilo nacionalizma samo među srpskim narodom?

Ne. Među Hrvatima i Bošnjacima je bilo nacionalističkih manjina, koje su tražile etničko homogenu Veliku Hrvatsku odnosno Veliku Bosnu. Naime je novo odabrana hrvatska vlast pod Franjom Tuđmanom htjela srbe u Hrvatskoj degradirati sa pozicije vlast nosećeg naroda na manjinu sa pravnim statusom manjine.

Šta je „etničko čišćenje“?

Pojam „etničko čišćenje“ je danas kao ni jedan drugi asociran sa zlodjelima i zločinima jugoslovenskog rata. U Njemačkoj je 1992 dobio titulu „Unwort des Jahres“ ("najgroznija riječ godine"). Da bi se „veliko-srpska“ država mogla osnovati su se trebali dijelovi Bosne i Hrvatske u kojima je živjelo mnogo Srba osloboditi od Hrvata odnosno Bošnjaka. Tako su to predviđali Milošević i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. Načini tome su često bili masovni izgoni i masakri, kojima su ponajviše pali bosanski muslimani kao žrtve. Najgori masakr se dogodio u istočno bosanskom gradu Srebrenica gdje su u Juli 1995 bosansko-srpske vojske i para vojne snage usmrtile više od 8.000 muslimanskih muškaraca i mladića u godinama vojne sposobnosti.

I srpski civilisti su bili žrtve masakra koje su bošnjački odnosno hrvatski borci počinili tokom odmazdnih mjera.

Gdje su se vodile borbe?

Jako pojednostavljeno se militarska zbivanja tokom ratovanja u Bosni i Hrvatskoj mogu podijeliti u dvije faze: Tokom prve faze prvenstveno u godinama 1991 i 1992 su Srbi osvojili velika područja u Hrvatskoj (jednu trećinu teritorija) i u Bosni (70 odsto površine zemlje). Pri tome su pristupili uglavnom istim metodama: Lokalni vojnici su dobili podršku dobrovoljaca iz Srbije i jugoslovenske armije (odnosno u Bosni: jugoslovenskih vojnika bosansko-srpskog porijekla). Bosanski glavni grad Sarajevo su opkoljili skoro četiri godine. Hrvati i Bošnjaci su se tada borili jedni protiv druge, kao u hercegovačkom gradu Mostar.

Druga faza je upamćena po značajnim osvajanjem hrvatskih i bosanskih armija. Prvenstveno 1995. je došlo do militarskog obrata. Internacionalna zajednica je reagovala na masaker u Srebrenici i trajno opkoljenje Sarajeva. Od augusta 1995. su letjeli bojni zrakoplovi Nata zračne napade na položaje bosansko-sprske armije. Na inicijativu sjeverno američkog pregovarača Richard Holbrooke su u novembru 1995 državni poglavari Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina), Slobodan Milošević (Srbija-Crna Gora) i Franjo Tuđman (Hrvatska) u saveznoj državi Ohio potpisali Dayton-sporazum, koji je dokrajčio bosanski rat.

Jesu li se zločini jugoslovenskog rata kaznili?

Po odluci UN vijeća sigurnosti je 1993. uspostavljen internacionalni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Tribunal je nadležan za ratne zločine počinjene nakon 1. januara 1991.

Možda najvažniji sudski proces nije dovršen: Bivši srpski predsjednik Slobodan Milošević je preminuo 11. marta 2006 u svojoj ćeliji. Optužen je činjenju ratnih zločina, genocida i zločina protiv ljudskosti tokom rata u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.

Vođa bosanskih srba, Radovan Karadžić, je osuđen u martu u prvoj instanci na 40 godina zatvora. Tribunal ga je osudio između ostalog za genocid u odnosu sa masakrom u Srebrenici.

Ratko Mladić, bivši vojni zapovjednik bosanskih srba je optužen zbog genocida, ratnih zločina i zločina protiv ljudskosti - između ostalog u odnosu sa masakrom u Srebrenici i opkoljenju Sarajeva.

Hrvatski general Ante Gotovina je oslobođen 2012 tokom žalbenog postupka. Sa time je presuda prijedhodne instance dokinuta u kojoj je Gotovina zbog ratnih zločina i zločina protiv ljudskosti tokom postupka protiv srpskog naroda u Hrvatskoj osuđen na 24 godine zatvora. Internacionalni krivični sud je 2011 shvatio kao dokazano da je Gotovina imao nadležnu odgovornost za nezakonite napade, ubijanja, rastjerivanja i pljačkanja u dijelovima Hrvatske u kojima su u njegovo vrijeme živjeli Srbi. Optužnica u procesu je važila promatračima kao pravni obračun sa tadašnjim hrvatskim predsjednikom Franjo Tuđman. Optužnica obrazložava da je Gotovina zajedno sa njim i drugima uspostavio „zajedničko zločinstvo društvo“. Tuđman je preminuo 1999, još dok su trajale istrage protiv njega.

Bivši komander muslimanskih policijskih trupa u Srebrenici, Naser Orić, je oslobođen tokom žalbenog postupka. U prvoj instanci je Orić osuđen za ubistvo i zlostavljanje Srba u muslimanskim zatvorima uz pomoć njemu pripadnim jedinicama u godinama 1992 i 1993.

Je li postojao mirovni pokret?

Da. U godinama 1991 i 1992 su se održavali mirni javni skupovi u Jugoslaviji, djelomično sa više od 100.000 polaznika. Održavali su se najmanje 18 mirovni koncerti sa više od 10.000 polaznika. Pored toga je bilo još pojedinačnih protiv ratnih akcija.