Alma Kosarić
„Odrasla sam bez predrasuda i mržnje prema drugima.“
Alma Kosarić će uskoro polagati državne ispite, te će kao nastavnik predavati Engleski i Španjolski jezik. Imala je četiri godine kada su ju roditelji poveli do ZETRE, gdje su zajedno prisustvovali Yutel-ovom „Koncertu za mir“. I danas se sjeća tog događaja, kao i perioda poslije koncerta.
Iako sam imala tek četiri godine, još uvijek se sjećam detalja tog dana. Živjeli smo u Tepebašinoj ulici. Dakle, ni 10 minuta udaljeni od dvorane. Sjedili smo pred tv-om i dobro se sjećam da je moja mama pod svaku cijenu htijela ići na koncert. Nije mogla dočekati da napokon odem u krevet, ali me moj otac nije htio ostaviti samu kod kuće. Na kraju su odlučili povesti i mene. Samo smo morali sići niz stepenice, skrenuti lijevo, i već smo bili ispred dvorane. Svugdje sretnih ljudi, svugdje se uživo svirala muzika.
Pošto više nismo mogli ući u dvoranu, sjeli smo u jedan kafić. Sjećam se da sam sjedila na crvenoj stolici. Taj detalj je nekako ostao u mom sjećanju. Kada sam prije nekoliko dana čula za „ZETRA-projekat“, pitala sam mamu da li je to bio „koncert za mir“ kojeg se ja sjećam. I rekla je: „Da!“. No, na prvi trenutak nisam htijela da mi ona više priča o koncertu - iz jednostavnog razloga da nebi falsificirala sjećanja, te da prvo ispričam svoju verziju. Zbog toga sam se odlučila da - nakon što sam na fb-u i na „Spiegel-Online“ pročitala toliko komentara puni mržnje od ljudi koji su mlađi od mene, koji su rođeni u Njemačkoj, koji rat uopće nisu doživjeli - ispričam svoju priču.
Roditelji i ja smo za vrijeme rata ostali u Sarajevu zbog čega sam rat doživjela na vlastitoj koži. Sarajevo smo tek 2 mjeseca pred završetak rata napustili. Moja mama je bila socijalna radnica i pomogla je gdje je god stigla. No, prije svega, sve smo dijelili. Jednom prilikom je otac donio veliku vreću voća kući. Mama je odmah oprala i ogulila šljive, breskve i grožđe i pozvala je djecu iz cijele ulice.
Moja mama me je uspjela odgojiti bez predrasuda i mržnje prema drugima. Moglo bi se reći da me je „sklonila“ i „sakrila“ od rata. Uspjela je u tome, jer tek nakon rata sam razumijela što zapravo znaći rat. Shvatila sam - naravno - da nam je škola zatvorena, te da su nam učionice sada stanovi naših komšija. Morali smo paziti da nas snajper ne drži na nišanu, da su na ulicama leševi ispod jorgana, da je otac jedne komšinice stao na minu. Ali su govorili: stao je na minu - ne na srpsku minu.
Za vrijeme opsade, u našoj ulici nije bilo bitno da li je netko musliman, pravoslavac ili nešto drugo. Moja mama nas je učila da smo svi jednaki. U ratu sam postala ono što sam danas. Zbog moje mame, u meni vrije kompleks pomagača: dala bi čak i zadnji komad kruha. Kao što se kaže: It makes you or it breaks you. Što se mene tiče, ja vjerujem u mir i živim ga.
Zbog toga me je jako povrijedilo kada su roditelji moje prijateljice zabranili kontakt sa mnom iz razloga što je ona Srpkinja, a ja nisam. To je bilo 2006. god., kada sam već nekoliko godina živjela u Njemačkoj. Od tada kažem: Ja sam Jugoslovenka.
Sarajevo smo tek u ljeto 1995. god. napustili, samo par mjeseci pred kraj rata. Moja mama je tada govorila da će ljudi poslije završetka rata biti prisiljeni da se brinu samo za sebe, te da će tada zajedništvo prestati živjeti.
Odjednom je se pojavio jedan čovjek, koji nam je pomogao da pređemo granicu između Slovenije i Austrije.
Izašli smo kroz tunel. Zahvaljujući tom šahtu, Sarajevo je uspjelo preživjeti 4 godine opsade. Sjećam se da sam jedva mogla stajati u njemu. I danas se sjećam mirisa gline u njemu; zbog toga ne volim silaziti u stare podrume. Na Igmanu je tada padala kiša, naš autobus je tim putem prošao bez svjetla. Imali smo švercere - tako bi se danas govorilo - koje smo podmitili. Bili su veoma nervozni. No, ipak smo nekako uspjeli doći do Hrvatske. Htijeli smo kod jednog ujaka koji je živio u Landsberg am Lech u Bavarskoj.
Pošto nismo imali važeće dokumente, na slovenskoj granici nas nisu pustili dalje. Sjedili smo između granica. Moj otac je prišao jednom čovjeku i pitao ga jeli je bio na putu za Ljubljanu i bili nas mogao povesti. Nije mu to bio pravac ali nas je odveo do željezničke stanice u Kranj.
Zajedno sa mamom sam sjedila na zadnjem sjedištu njegovog auta. Imao je jagode koje mi je poklonio i dao mi je plastično voće da se igram. Mojim roditeljima je dao para. Bilo je kao u filmu: imao je kofer u gepeku koji je bio pun para. Nešto je dao mojim roditeljima. Inače ne znam puno o tom čovjeku. Imao je tada - možda - između 30 i 40 godina. Mislim da je bio Slovenac, ali je pričao na našem. Spomenuo je da ima firmu u Sloveniji. Sa parama koje nam je dao mogli smo se snaći i platiti papire i vizu. Zaplakao je kada je nas ispratio.
Od tada znam da imam osjećaj kako privlačim dobro, te da bi ga ponovo voljela vidjeti. Znam da je to skoro nemoguće. Ipak sam snimila kratki video u kojemu vam pričam o tom čovjeku. Bilo bi mi drago kada bi on saznao da ga se još uvijek sjećam, te da je postao dio moje prošlosti. Vrijedi pokušati...