Alma Šuman

„Sarajevo je kao grad uvijek bio tu, za sve nas"

Almin brat je 1991. služio vojni rok u Skoplju. Iste godine je prebačen u Sloveniju gdje su se vodile borbe između „Teritorijalne Obrane“ i JNA. Alma i njena obitelj mjesec dana nisu čule za njega. Kada je se u julu 1991. vratio u Sarajevo, znala je da se sa još većim žarom mora boriti za mir. Do danas se bori za suživot svih nacija i budućnost djece u BiH.

Moj mlađi brat je 1991. služio vojni rok u JNA. Nitko nije mogao birati gdje će ga odslužiti, zbog čega je smješten u Skoplju. U junu i julu 1991. nekoliko tjedna nismo čule za njega, zbog čega smo imale veliku brigu. Jednog dana nas je zvao jedan od njegovih drugova iz vojske i rekao nam da su ga premjestili u Sloveniju. Desetodnevni rat se već završio i Slovenija je oficijelno postala nezavisna država. Još veću brigu smo imale kada smo čule da su mnogi vojnici JNA strpani u zatvor.

Kontaktirali smo razna ministarstva, sve humanitarne organizacije i prijatelje. Ipak je potrajalo nekoliko tjedna dok bismo se ponovo vidjeli. Svaki dan smo na sarajevskom kolodvoru čekali da izađe iz jednog od mnogih vlakova u kojima su vojnici JNA stigli. Tek mjesec dana nakon što smo saznale da je u Sloveniji, brat se uspio vratiti u Sarajevo. To je bilo sredinom jula 1991. Iz tog razloga sam se sa još većim žarom borila za mir i protiv rata.

Kada se sjetim 28. jula 1991., u meni se odmah bude emocije. Tokom dana sam bila na različitim protestima u gradu i zajedno sa rajom sam otišla direktno u ZETRU. Imala sam 21 godinu i - kada danas gledam na to vrijeme - živjela sam kao u bajci. Svugdje sam vidjela jugoslovenske zastave, mlade ljude puni motivacije i pozitivne energije. Pjevalo se, na licima osmijeh, svugdje ples i tulum. Dijalozi na koncertu su otprilike išli ovako: „Ja sam iz Beograda, ja sam iz Ljubljane, ja sam iz Zagreba, ja sam iz Skoplja,...“ Riječi ne mogu opisati atmosferu. Smatram se kao čvrstu i rječitu osobu. Međutim, kada se sjetim onog vremena, naježim se i glas mi drhti.

Tek sam se sljedećeg jutra vratila kući. Te noći cijeli grad nije sklopio oka. Cijelo vrijeme smo tulumarili. Kada sam stigla kući, mislila sam: „Rat kod nas nema šanse. Nemoguće je preglašavati toliku masu ljudi koja se bori za dobro.“ Iako je na dan koncerta padala obilna kiša, i djeca od osam godina su hodala po ulicama kako bi skupljala potpise za mir.

Nitko me nije morao uvjeriti da će sve biti u redu, bila sam sama od sebe uvjerena. Jedino pitanje koje sam si postavila je bilo kada ćemo napokon otići na more.

Na koncertu i poslije završetka sam upoznala veliki broj ljudi. Izmijenili smo brojeve i adrese. Čak smo se dogovorili provesti ljeto na moru. Tada je postojala željeznička linija koja je u ponoć iz Sarajeva krenula za Ploče na Jadran. Preko ljeta je vlak svaki dan bio pun mladih ljudi, u vlaku je uvijek bio veliki tulum. Čini mi se da tokom svih tih godina nikada nisam primjetila konduktera. Kako će netko tko je živio tako bezbrižan život misliti na rat? Ideja suživota različitih nacija ipak nije bila utopija - mi smo ju živjeli!

Doživljaj sa bratom i njegovim odsluživanju vojnog roka u Sloveniji je već bila stara priča kada sam prvi put doživjela rat u BiH. U noći između 1. i 2. marta smo brat i ja sa rajom bili u diskoteci u Sarajevu. Netko od naših prijatelja nam je tada rekao: „Mislim da je bolje da idemo kući. Odvest ću brata i tebe.“ Objasnio nam je kako je čuo da su neke budale postavili barikade u gradu, zbog čega se zabrinuo kako ćemo doći kući.

Živcira me što to moram objasniti. Želim jasno i glasno reći da sam odrasla u muslimanskoj obitelji, ali sam agnostičarka. Prijatelj koji se brinuo za nas je bio Srbin. Sjeli smo u njegovo auto i krenuli kući. Na putu su nas zaustavili vojnici i postavili razna pitanja: „Gdje ste bili? S kime? Zašto?“. Vojnici su nosili kape koje smo vidjeli u partizanskim filmovima. Također su imali teško naoružanje.

Odjednom su tražili naše osobne iskaznice. Naš prijatelj im je govorio da ih nemamo kod sebe: „Tko u Sarajevu svoje papire nosi sa sobom?“. No, pokazao je vojnicima svoju vozačku. Kada su pročitali njegovo srpsko ime, pustili su nas. Imali smo sreće. Imam osjećaj kao da me je netko izbacio iz mog života i strpao u neki film.

Prvo bezbrižno i veselo tulumariš sa prijateljima, a u sljedećem trenutku pred tobom stoje vojnici koji te zastrašuju.

Još u maju 1992. sam napustila Sarajevo. Nisam bježala od rata, već sam na kratko vrijeme otišla u London da bi tamo kao au-pair-djevojka radila i usavršila jezik. Ostala sam nekoliko mjeseci, da bi 1993. otišla u Beč. U Austriji sam živjela do 1997. Iako sam u Beču živjela predivan život, iako sam taj grad zavoljela, pod svaku cijenu sam se željela vratiti u Sarajevo. U osmom mjesecu trudnoće sam se vratila u BiH. Željela sam da mi se sin ovdje rodi.

Možda neki ljudi misle da je moja odluka bila luda, posebno iz razloga što sam imala austrijske papire. No, voljela sam Sarajevo i volim ga više od svega na svijetu. Znala sam da ću se vratiti. Imala sam osjećaj da Sarajevo treba svoju raju. Grad je uvijek bio tu za sve nas. Nebitno koje si nacionalnosti, svako je u tom gradu dobio priliku da se dokaže. Danas je Sarajevo kao osoba oboljela od raka. Iz tog razloga suosjećaš s njim, osjećaš se odgovornim za njega. Želiš mu pomoći da ponovo ozdravi i to je moj cilj.

U BiH kao i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije ima mladih ljudi koji žele živjeti zajedno u miru. Nedavno je bilo protesta mladih koji su se borili za zajedničke škole, te da se ukinu „dvije škole pod jednim krovom“. Moj sin je sa 16 godina zajedno sa prijateljem prvi put posjetio Beograd. Kada je se vratio, pogledao me tužno i govorio mi je: „Želim živjeti u Beogradu.“ Čudila sam se, ali mi je rekao kako su ljudi tamo prijatni, da su mu nepoznati ljudi pokazali grad i omogućili mu nedjeljom - iako je bio zatvoren - pokazati stadion Crvene Zvezde; da su Beograđani uživali u njegovom sarajevskom naglasku, te da su žene tamo veoma dobre.

Kasnije je slično govorio za Zagreb, Ljubljanu i Skoplje. Moj sin ne vidi razlike između sebe i drugih. Njegovi prijatelji su raštrkani po cijelom Balkanu i dolaze nas posjetiti u Sarajevo. Često mu pričam o tadašnjem vremenu i životu. Jednom prilikom mi je rekao: "Zašto nam jednostavno ne vratite prijašnji zajednički život?"

Moja bajka je uništena. Iz tog razloga ne želim da se ista bajka mladih ljudi uništi. Dužni smo pomoći našoj djeci kako bi živjeli život bez nacionalističkih ideologija i trovanja. Naša djeca su naša jedina realna budućnost. Uostalom, ne vjerujem da su ljudi ubijeni u ratu izgubili život da bi mi danas živjeli u ozračju nacionalizma. Što se mene tiče, želim čistog obraza stati pred mog sina i reći mu da sam sve učinila za njegovu budućnost.

1984. godine sam završila školu. Već nekoliko godina se sa nekadašnjim drugovima iz razreda - koji su, naravno, različitih nacionalnosti - nađem jednom u godini. Žive po cijelome svijetu, zbog čega se nekada nađemo u Kanadi, Americi ili u Njemačkoj. No, svaki put se nađemo u Sarajevu ili u Beogradu. Pošto smo svi vezani za rodni grad. Rat nas nije mogao podijeliti. Međutim, ljuti me što nam je uzeo naš suživot.