Anita Ermers Dadić

Nikad u životu se nisam tako bojala

Rodila sam se 1977. god. u Bosni. Otkako sam imala 3 godine, živjeli smo u Hrvatskoj Tišini, selu blizu granice sa Hrvatskom. Skoro svi su bili katolici, moja majka je pravoslavka, moj otac je vjerovatno bio jedini musliman. Nikada nije bilo problema, svagdje smo bili rado viđeni. Fešte su se slavile zajedno. Pjevali smo, plesali, smijali se i jeli - svi zajedno. Nije bilo bitno, tko je što ili kako se zove. Moj otac je bio iznimno omiljen, i to ne samo zbog činjenice što je bio profesor muzike - to je bio razlog zbog čega su mu ljudi uvijek dali gitaru i harmoniku da im na njima svira.

Ne znam tačno kada je se stanje promijenilo. Možda sam bila premlada kako bi vidjela i slutila prve znakove. Ali kada danas pročitam svoj dnevnik iz tog perioda, primjećujem promjene. Zapravo je to bila knjižica kakvu su mnoge djevojke u mojim godinama imale. Sa slikama iz listova o modi, npr. iz „Bravo“. Pune snova o romantičnim predstavama. Kasnije je se ta ljubav pretvorila u strah. Nada je se pretvorila u noćne more. Odjednom je postala uvreda da te netko zove „Jugoslovenom“. Odjednom su postojali Hrvati, Srbi, Muslimani. Jednog dana je se u našem razredu pojavio izbjeglica iz Vukovara. Dobar, drag i miran dječak koji nam nikada nije pričao o onome što je doživio. Šutio je o tome. Kada danas razmišljam o njegovoj šutnji, shvaćam zašto je šutio. Meni je trebalo nekoliko godina kako bi napokon progovorila o ratu, a da u tom trenutku ne počinjem plakati. Danas sam u stanju pričati o tome; ne želim, da se taj rat zaboravi.

U mom albumu također imam slike o koncertu u Zetri, to je tada bio veliki događaj. Svi veliki muzičari su bili prisutni, mnogi aktivisti, čak i političari. To je bilo jedno jasno NE! ratu, jednostavno akt ljubavi i zajedništva. Bila sam sigurna: sad će sve biti dobro! Tolika ljubav se ne može pretvoriti u mržnju. No, varala sam se.

Sa vremenom je sve manje djece došlo u školu. Roditelji su mi govorili da poslije škole odmah dolazim kući. Osjetila sam njihovu brigu, njihov strah. Ali sve to nisam mogla razumijeti. Sjedili smo u bašti, u daljini smo čuli granate i pucnjavu. Naviknuli smo se na to. No, jednog dana su pucnjave postale sve glasnije.

Došlo je vrijeme kada smo spremili torbe za bijeg, kada smo u odjećama - spremni da bježimo - morali spavati. I danas mrzim najlonke, jer svrbe po cijelu noć. Ali bilo je potrebno. Sve se ćešće govorilo: Noćas dolaze „ONI“ i zaklat će nas!

Došao je dan kada je otac mojoj majci, meni i mojoj sestri govorio: „Vas tri idete na odmor u Düsseldorf kod tetke!“ Samo 2 tjedna, dok se stanje ne smiri. Tata je ostao. Jedino nas je Sava dijelila od Hrvatske. Tu noć smo proveli na hrvatskoj strani, u Slavonskom Šamcu kod prijatelja. I te noći su „ONI“ došli! Minirali su most, svagdje su se čule pucnjave, granate, eksplozije. Stajale smo na obali i strah nas je obmanuo...tata je još uvijek bio tamo.

Sutradan smo sjedile u autobusu za Frankfurt. Vozile smo se kroz razrušenu Hrvatsku, bile smo mirne i zamišljene. Ne sjećam se svega, ali jedno „Stop“ je ostalo u mom sjećanju. Jedan od „ONIH“ je došao u autobus. U crnoj odjeći, duga brada, nosio je veliki nož na kajšu. Hodao je sporo kroz autobus, sve nas je precizno posmatrao. Nož je dugo stojeći ostao kraj mene. Nisam vjernik, ali nećemu sam se cijelo vrijeme molila. Nikada više nisam imala takav strah. Napokon je napustio autobus.

Šest tjedna kasnije je i tata uspio doći kod nas. Imao je mnogo sreće. U roku tih šest tjedna sam odrasla, iako sam imala tek 14 godina. Moja mlađa sestra je plakala svaku večer. Mama je samo htijela kući! Ali kuće više nije bilo. Jedino što mi je od tada ostalo su dnevnik i nekoliko slika. Ni rodnog lista, ni ocjena. Identitet nam je oduzet.

Roditelji najprije nisu smijeli raditi. Kasnije je tata radio na baušteli, mama kao čistaćica. Htijeli su si izgraditi novi život. Ali 1998. god. nam nije produžena viza za daljnji boravak u Njemačkoj. Mojim roditeljima su dali izbor kako se dobrovoljno mogu vraćati u Bosnu, no u svakom slučaju moraju napuštati Njemačku. Ja sam tada već bila udata i ostala sam u Njemačkoj. Roditelji i sestra su emigrirali u SAD, gdje i danas žive. Kada su otišli, ponovo sam izgubila dom.

Kako sam danas? Imam veliku obitelj koja je raštrkana po cijelom svijetu. Rodila sam se kao Jugoslovenka, to jesam, to ostajem. Iako sam danas Bosanka, iako sada imam njemačku putovnicu, te mnoge njemačke osobine, moja duša i moje srce će ostati balkansko. Ima stvari i osjećaja koje samo mi Balkanci možemo razumijeti i osjećati. Kada danas odem na Jadran, još uvijek se osjećam kao kod kuće, iako mi tada ljudi žele reći da to nije moje domovina.

Ostala sam pri tome da ljude ne dijelim po nacionalnosti, vjeri ili boje kože. Još uvijek ih dijelim na dobre i loše ljude. Osjećam mržnju! Duboko mržnju prema svima koji su učestvovali u tom ratu. Nikada neću zaboraviti ni praštati. No, za mene to nije razlog da jednom čitavom narodu dajem krivicu za sve što je se desilo.

Ljuti me kada danas čujem kako ljudi pričaju o izbjeglicama iz Iraka ili Sirije. Nitko ne bježi iz dobre volje od rata kako bi u Njemačkoj živio od socijalne pomoći. Ljudi dolaze ovamo zbog straha za život, zbog toga što je život jedino što im je ostalo.

Poslije rata sam samo jedan put bila u Hrvatskoj Tišini. Otac je želio vidjeti što je od naše kuće ostalo. Na mjestu gdje je prije stajala, danas je smještena filijala pošte. U našoj ulici ništa više ne podsjeća na obitelj Dadić...