Što možemo naučiti od ZETRA-Projekta?

Zahvaljujući Vama smo na mnoga pitanja dobili odgovor - no, sada imamo još više pitanja, posebno prije završetka jedne godine kao što je to 2016. bila. Što znači kada je većina ljudi u Jugoslaviji početkom 1990-ih bilo protiv rata? Da li je to stvarno znak nade - ili pak nesvijesti? Na kraju, sve se svodi na pitanje: Što učiniti?"

ZETRA projekt je pokrenut 28. juna 2016. godine - pet dana nakon što je većina stanovništa Ujedinjenog Kraljevstva odlučila da njihova zemlja treba napustiti EU, te četiri mjeseca prije nego što je Reality-TV-zvijezda Donald Trump osvojio predsjedničke izbore u SAD-u.

Naš svijet danas drugačije izgleda nego što je izgledao u junu/srpnju. Dogodile su se stvari koje nitko od nas nije očekivao - sve dok nisu postale realnost. Svjedoci smo gubitka kulture rasprave na kojoj se demokracija osniva; svjedoci smo širenja mržnje i grubih riječi koje do sada nitko nije mogao niti htio izgovoriti. Ne samo što se današ izgovore, one se javno iskazuju.

Iznenađeni smo činjenicom da se vrlo brzo prilagodimo promjenama, koliko zapravo želimo da nam iste promjene postanu sasvim normalne i svakodnevne. To bi značilo da će i ovog puta sve biti u redu. Ipak, do sada se - barem u poslijednih 70 godina - sve završilo onako kako smo to željeli: bez rata i nasilja.

Ali, bit će sve u redu, zar ne?

Mi novinari svakodnevno vidimo koliko je teško postalo naći novi „ton“ u prenošenju vijesti; koliko mediji lete između senzacionalizma, prenošenju moralnih savjeta te „business as usual“ - na taj način čitatelje šaljemo u ruke ljudi koji iz dana u dan iznose nove teorije zavjere. Svjedoci smo jednog vremena u kojem ni tradicionalne, ni liberalne ni lijevičarske stranke ne znaju kako da se suprotstave desničarskim strujama - a kamoli da sa njihovim simpatizerima pošteno razgovaraju. Ni mi novinari ne znamo tačno što učiniti. Ali, bit će sve u redu, zar ne?

Prošle zime, nitko od nas nije znao za koncert u ZETRI 28. jula 1991. god. Do tada nismo znali za sve te ljude u bivšoj Jugoslaviji koji su bili iznenađeni ratom. Nismo znali koliko je Srba, Hrvata i Bošnjaka stalo u obranu mira - mnogi su to činili čak i kada je rat već odavno počeo, kada više nije bilo nade za mirno rješenje.

Nama je ovdje bilo kao i ostalim ljudima koji nisu morali podnijeti patnje koje rat donosi. Bili smo mišljenja da je rat u Jugoslaviji neizbježan, te da je nekoliko stoljeća stara mržnja između naroda na tim prostorima bila močnija od sloge. Mržnja, za koju smo mislili da je pod Titovom vladom nestala, a ubrzo nakon njegove smrti ponovo se probudila. To uvjerenje su svi dijelili, posebno mi članovi projekta čije obitelji dolaze iz BiH ili Hrvatske ili još uvijek tamo žive.

Da li je stvarno moguće da nasilje može pobijediti iako ga većina ljudi ne žele, te ga se boje?

Čak i kada smo prvi put vidjeli slike iz ZETRE; kada smo čuli za mirovne demonstracije u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu; kada smo čuli sa kojom je silom vojska njihove zemlje ušutkivala prosvjednike, našli smo se u nezgodnoj situaciji i pitajući se: Da li je stvarno moguće da je naša slika o događajima u bivšoj Jugoslaviji toliko bila iskrivljena? Da su ljudi na Balkanu nama u Njemačkoj toliko bili slični, a da to tek sada vidimo? Da nasilje može pobijediti iako ga većina ljudi ne žele, te ga se boje? Odrastajući u miru i blagostanju, takva pomisao ne samo da nam nije bila strana, već nam je utjerala strah u kosti. Odjednom tu više nije bilo „oni drugi“ kojima se desilo nasilje, već normalni ljudi sa više ili manje političkim interesima, više ili manje svakodnevnim brigama, više ili manje razumijevanja za drugu stranu. Ljudi poput nas.

Što smo više razmišljali o tome, sve nam je postalo jasnije: ZETRA-Projekt ne bi išao klasičnim putem rešerširanja. To bi - naravno - bilo moguće i zanimljivo. No, odlučili smo se stvoriti virtualan svijet, tj. virtualno mjesto u kojem se ljudi iz tog perioda ponovo mogu naći, kako bi imali mogućnosti drugima pričati o tom vremenu, i to iz njihove perspektive. Željeli smo stvoriti platformu koja bi omogućila ljudima da ispričaju svoju verziju životne priče.

„Bili smo toliko naivni.“

Mnogi su nam se ljudi javili i pričali nam kako su se tada osjećali. Svatko tko nam je ispričao svoju priču, uspio je uzdrmati naše viđenje svijeta i onog vremena. Ipak, nijedna priča ne liči drugoj. Samo jednu poruku su svi slali na skoro isti način: „Bili smo toliko naivni.“ I oni su tada razmišljali na isti način kao i mi danas, tj. da se rat kod njih neće desiti, te da će se sve dobro završiti. Ipak, nisu to uvijek „oni drugi“ kojima se dešavaju loše stvari, koji u pogrešno vrijeme žive na pogrešnom mjestu. U svakom konfliktu na ovom svijetu pate sasvim normalni ljudi koji nisu mogli zamisliti da će biti jedno „prije“ i jedno „poslije“ rata ili katastrofalnog događaja.

No, nisu nam se samo ljudi javili koji su nam željeli ispričati osobnu verziju viđenja tog perioda - bilo je i onih koji to nisu željeli ili mogli. Na našoj web-stranici nam se većinom javljaju ljudi koji su početkom 1990-ih bili veoma mladi; ljudi koji su na vrijeme uspjeli napustiti svoj dom, svoju domovinu, te su otišli u druge zemlje da u ratnom kaosu ne bi postali dio zločina.
Iz tog razloga nismo mogli saznati kako su ljudi, koji su jedino željeli živjeti mirno, mogli postati borci koji će ubijati svoje nekadašnje komšije, školske kolege i prijatelje. Da će to biti nemoguće, to smo otpočetka znali: Stvarnost mnogih životnih priča je previše kompleksna za crowdsourcing-format kojeg smo uspjeli stvoriti. Pokazali smo dio priče kojeg mnogi - čak ni mi - nisu znali. Zato danas svima želimo reći HVALA - svima koji su nam se javili, koji su nam ispričali svoju životnu priču i onima koji su ih čitali i dijelili. Onima koji su nam govorili da su kroz te priče počeli drugačije pričati sa roditeljima i o svemu što se tada dešavalo, kao i onima koji su se s nama svađali.

Što znaći kada je veliki dio ljudi tada bilo protiv rata? Da li je to stvarno znak nade - ili pak nesvijesti?

ZETRA-Projekt je došao do završetka. Danas imamo više pitanja nego što smo prije početka projekta imali. Kada danas - nekoliko dana prije završetka ove 2016. god. te nekoliko dana prije Božića - gledamo unazad, osjećamo veću zbunjenost nego prošle godine. Nije projekt jedini razlog za našu zbunjenost, ali: Kako je moglo doći do rata kojeg nitko nije želio - to još uvijek ne znamo. Također ne znamo kako i da li se mogao zaustaviti. Što znaći kada je veliki dio ljudi početkom 1990-ih bio protiv rata? Da li je to stvarno znak nade - ili pak nesvijesti? Kako je moguće da su nacionalističke struje u BiH ove godine ponovo osnažile? Što možemo učiniti da naš svijet čuvamo i poboljšamo? Ako u budućnosti sve bude bilo dobro, onda ćemo ukazatelje današnje globalne krize proglasiti histericima - ali to zapravo nebi bila neka žrtva, zar ne?

Na kraju svega ostaje pitanje: što učiniti?

Voljeli bi učiniti nešto. Druga rećenica koju su ljudi često koristili - isti ljudi koji su objavili svoje priče na našoj stranici - je sljedeća: „Sve je počelo u trenutku kada smo prestali pričati jedni s drugima.“ Netko s kime više ne možeš razgovarati, on prije ili poslije mora postati tvoj neprijatelj. To je upravo ono što i danas možemo vidjeti i primijetiti na vlastitoj koži. Ne mora ova situacija voditi do rata, ali je početak nečega što nije dobro. Što to može značiti, to možemo vidjeti na slučajevima ljudi koji su podijelili svoje životne priče s nama.

Naš poziv se završava - i to sa novim pozivom. Možemo li priče ZETRA-projekta o prošlosti koristiti da bi nam bila korisna za nas danas i za našu budućnost? Kao što je to Karla Hajman opisala: Da li su ljudi, koji su doživjeli zadnji veliki rat na tlu Evrope - ljudi koji znaju kako je došlo do rata - vrsta evropskih imunih stanica? Da li su naučili kako izmrcvariti bolesti, kako se uopće nebi izražavale? Što vi mislite? Pišite nam na info@zetraproject.com ili komentirajte na facebook: www.fb.com/zetraprojekt.

Mišljenja našeg tima:

Carolyn Braun:
Rećenica koju su ljudi često koristili - isti ljudi koji su objavili svoje priče na našoj stranici - je sljedeća: „Sve je počelo u trenutku kada smo prestali pričati jedni s drugima.“ Netko s kime više ne možeš razgovarati, on prije ili poslije mora postati tvoj neprijatelj. To je upravo ono što i danas možemo vidjeti i primijetiti na vlastitoj koži. Ne mora ova situacija voditi do rata, ali je početak nečega što nije dobro. Što to može značiti, to možemo vidjeti na slučajevima ljudi koji su podijelili svoje životne priče s nama.

Deana Mrkaja:
Sa ZETRA-projektom povezujem Almu, Jadranku, Hajrudina, Tatjanu, Nasera i mnoge druge osobe koje su meni - jednoj osobi koja im je do tada bila potpuno nepoznata - ispričale svoju životnu priču. No, ni daljina ni dotadašnje nepoznavanje nas nisu mogli zaustaviti u namjeri razgovarati o našim osjećajima, i to u potpuno ljudskom ozračju - zajedno smo plakali, smijali se, shvatili da su se naše babe i djedovi poznavali, i odlučili smo da se prvom prilikom nađemo na kavi. Iako naše protagoniste do početka projekta nisam poznavala, otpočetka sam ih razumijela. Razumijela sam odakle dolaze, tko su, njihov stil pričanja, njihov humor - razumijela sam što su mislili kada su pričali o domu i domovini. Rekla sam si da to mora biti ona bliskost koju jedino osjećaš prema ljudima s kojima dijeliš istu povijest, istu kulturu.

ZETRA-Projekt mi nije samo pokazao što znaći suosjećanje, već i što znaći mir u kojem sam ja - za razliku velikog dijela moje porodice - smijela odrasti; tj. da ga sada još više cijenim nego prije. Jer: niti je siguran, niti je uzeti „zdravo za gotovo“. Upravo iz razloga što se temelji mira svakog trenutka mogu raspasti, trebamo ga cijeniti iz dana u dan, te braniti protiv negativnih utjecaja i struja.

ZETRA-Projekt me je u mislima vratio u vrt moje babe i mog djeda u Sarajevu - u vrt kojeg sam kao dijete smatrala najbogatijim na svijetu. Sve što sam željela, raslo je u tom vrtu. Sa brijega na kojem se nalazio si mogao nadgledati cijeli grad. No, najviše je predstavljao moju obitelj, moj dom i moju domovinu. Sa ratom se slika tog savršenog vrta raspala. Mnoge stvari su se promijenile, ali su naši protagonisti pokazali da unatoč lošim strujama i utjecajima još uvijek postoji nada.

Drago mi je da su se našli ljudi - među kojima razlike nebi mogle biti veće - kako bi realizovali ovaj projekt. Projekt koji je imao za cilj ispričati istinite priče - priče koje vrijedi ispričati i podijeliti sa svijetom.

Mateo Topalović:
Po čemu se mjeri uspjeh ovakvog projekta? Kao osoba koja je surađivala sa organizatorima projekta i koja je na taj način imala mogućnosti čitati reakcije naših čitatelja, jedino mogu zaključiti: naš projekt je bio ite kako uspješan! Koliko god to zvučilo previše optimistično, ali sa ovim projektom smo uspjeli dati glas onim ljudima koji na pitanje „Zašto je došlo do rata kojeg nitko nije želio?“ ne mogu dati odgovore - jer ga nisu željeli. Uspjeli smo tim ljudima dati priliku izjasniti se, jer njih od raspada bivše nam Jugoslavije 1991. i 1992. god. nitko nije pitao: Želiš li rata? Želiš li smrti, tuge, beznađa i siromaštvo? Zbog toga sam mišljenja da Evropa i svijet imaju što naučiti od nas, da naš primjer mogu koristiti kao „worst-case“ - što znaći slijepo vjerovati pojedinim medijima i ljudima, isključiti mozak, podijeliti se na osnovi vjere ili nacionalnosti, a da pri tome ne tražimo kontakt sa drugima.
Projekt je uspio pokazati svijetu da mi balkanski narodi (kao sin izbjeglica iz kotorvaroškog kraja također spadam među njima) nismo rođeni da jedni druge mrzimo i ubijamo, već da u miru i slozi želimo živjeti sa našim komšijama - bili oni Srbi, Hrvati ili Muslimani/Bošnjaci. Samo da rata više ne bude…

Azer Slanjankić:
„Rat u Bosni? Nikada! Nema šansi! Nemoguće!”, mislili smo svi mi koji smo stajali u centru Tuzle na mirovnim demonstracijama. “MI” smo bili građani Tuzle. Imao sam utisak da je cijeli grad tu. Usred gomile ljudi bila je i “moja raja”, čvrsto ubjeđena u jedno: “Niko od nas neće pucati u svog druga. Nikada!”

Hoće. Samo par mjereci kasnije mnogi od nas stajali su jedan protiv drugog. S puškama u rukama. Niko nas nije pitao za mišljenje. Rat je naišao poput bujice, pregazio nas i povukao sa sobom.

Otada je prošlo četvrt vijeka. Danas radim kao novinar za Deutsche Welle u Bonu. Često se u radu okrećem temi rata u BiH. Iako sam i sam napravio brojne intervjue i priloge o tome, nikada nisam dobio uvjerljiv odgo-vor na pitanje: “Kako je izbio rat kojeg niko nije želio?”

Ko se danas ne bori za mir, taj se bori sutra u ratu.

Kada sam saznao za projekt Zetra, odmah mi je bilo jasno da želim, da moram da učestvujem u tome. Radi-lo se o potrazi za “uvjerljivim odgovorom”. Bilo je zapanjujuće da je, osim mene, isto spomenuto pitanje mučilo i mnoge druge ljude. Nakon što sam pročitao brojna pisma svojih zemljaka, jasno mi je da odgovor na to pitanje nisam dobio. Ipak, dobro je što danas znam da nisam sam u potrazi za odgovorom. Da ima mno-go, mnogo onih koji su osjećali isto – onda kada je rat prijetio da nas pregazi, baš kao što osjećaju i danas, kada nas je pregazio i ostavio brojne ožiljke.

Ta potraga za odgovorom se mora nastaviti. Ne samo zbog brojnih ljudi koji su rat platili životima, ne samo zbog “moje raje” iz Tuzle, koja se nakon rata ponovo okupila i kada smo s osmijehom na licu mogli da pogledamo jedni druge u oči, jer znamo šta smo mislili tada i da isto mislimo i danas. Potraga se mora nastaviti i zbog onih koji rat nikada nisu doživjeli i ne znaju da se i za mir mora voditi borba. Ko se danas ne bori za mir, taj se bori sutra u ratu.

“Nikada više rat u Evropi”, može se često čuti u zemljama EU. Meni to zvuči nekako poznato.

Danijel Višević:
"Srbi, Hrvati i Bošnjaci se stoljećima mrze. To je razlog zbog čega je nakon drugog svjetskog rata moralo doći do novog rata na prostoru bivše Jugoslavije." Sadržaj ovih rećenica je potpuna glupost. No, kada je 1991. god. u bivšoj Jugoslaviji izbio rat, vjerovao sam - kao i mnogi drugi - da je to istina. I vjerovao sam u to - sve do 2016. god. u kojoj sam naišao na video koji pokazuje mirovni koncert u ZETRI.

Sada, nakon što se prva faza ZETRA-Projekta završila; nakon što smo skupili više od 40 priča, te nakon što sam se intenzivno bavio temom mirovnog pokreta i rata, veoma mi je neugodno priznati da sam na taj način razmišljao o ljudima u bivšoj Jugoslaviji. No, nisam jedini tko si je našao jednostavan odgovor na pitanje: Zašto je došlo do ovog rata?

Veoma je jednostavno kao razlog za rat navesti mržnju između različitih naroda. Istu tezu je novinar Robert Kaplan naveo kada je 1993. god. objavio knjigu „Balkan Ghosts“. Njegova knjiga je postala standard-lektura za objašnjenje razloga za rat u bivšoj Jugoslaviji. „Ancient hatred“ je pojam koji je za Kaplana centralan - tzv. „povijesna mržnja između naroda“.

Novija politologija je „ancient hatred“ kao razlog za ratove u bivšoj Jugoslaviji negirala. Tzv. „povijesna mržnja“ igra puno manju ulogu (bitno je na ovom mjestu dodati da se mržnja prije početka jednog rata svakako može stvarati i napuhati, te da ona tokom rata nastavlja rasti, i to je bez daljnjeg točno, isto kao i da ta mržnja poslije završetka jednog rata ne nestaje. Ipak, kao razlog koji nam sve objašnjava se ne može navesti). Pravi razlozi za rat na prostoru bivše Jugoslavije su kompleksni i moramo se baviti njima - oni nam pokazuju da promjene kroz koje naš svijet trenutno prolazi trebamo pažljivo promatrati.

Ratovi se mogu samo izbjeći ako se suprotstavimo našim strahovima.

ZETRA-Projekt me uspio senzibilizirati za ono što nam se danas dešava. Od mirovnog pokreta u Jugoslaviji i rata koji je ipak slijedio možemo naučiti vrlo mnogo. Prije svega nam pokazuje da može doći do rata iako nitko sa njim ne računa, iako su skoro svi protiv njega. Najbolji primjer je da uveličavanje mržnje može voditi do rata. No, postavlja se pitanje zašto to uveličavanje mržnje (ne samo) u Evropi od 2015. ponovo pada na plodno tlo?

Mržnja često slijedi poslije straha: strah od gubitka, npr. blagostanja. Ili pak strah od nepoznatog, nešto što čovjek sazna iz horor-priča u novinama ili na facebook. Ipak, strah jedino možemo pobijediti ako mu se suprotstavimo, ako npr. sa izbjeglicom počinjemo razgovarati i upoznati ga.

Prije dvije godine sam zajedno sa svojom obitelji upoznao jednu obitelj iz Sirije, te preko njih mnoge druge izbjeglice. To su ljudi sa osjećajima kao ti i ja, sa istim brigama i strahovima. Istina, imamo različite ukuse, drugačijeg smo mišljenja, većina sirijskih žena nose maramu. Ali redovno se posjećujemo, te na taj način stvaramo međusobno povjerenje i „mostove“. Postali smo prijatelji koji se danas međusobno poštivaju.

Samo na taj način se ratovi mogu izbjeći: ako se suprotstavimo našim strahovima. To nije jednostavno, ali je svakako moguće.

Marcus Pfeil:
Znao sam za priču o Mostaru, znao sam za Srebrenicu, i mogao bi otprilike reći koje su strane u ratu na prostoru bivše Jugoslavije međusobno ratovale. Ipak, taj rat me kao maloljetnika nije posebno uzdrmao. Nisam znao da je postojao tako snažan mirovni pokret - u Sarajevu, u Beogradu, pa čak i na selima. Nisam poznavao žrtve. I sve dok nisam postojao dio ZETRE, nisam mogao povezati paralele sa današnjom Evropom. Danas sam svijesniji činjenice koliko je malo 70 godina mira u globalnom viđenju povijesti - sve, samo ne svakodnevnica. Koliko se brzo mržnja i rat mogu širiti kada ljudi prestanu komunicirati. Odjednom se pitam: Da li živimo u poslijeratnom ili čak u jednom predratnom vremenu?
Karla, jedna od mnogih osoba koje su nam se javile, nam je rekla da su - po njenom mišljenju - ljudi sa prostora bivše Jugoslavije zadnje žive imune stanice koje Evropu mogu spasiti od rata. Ukoliko je u pravu, onda je Evropi cijepljenje što prije potrebno.

David Holfelder:
Kada mi je Danijel pričao o ideji ZETRA-Projekta i kada sam prvi put čuo za tu dvoranu, bio sam veoma uzdrman. Nisam mogao vjerovati koliko je sudbonosna priča te dvorane. Još više me iznenadilo koliko je nepoznata - ne samo za mene. Kada sam vidio snimak koncerta 1991. god., prvi put mi je postalo jasno: ti ljudi na koncertu su kao ja, u drugim okolnostima sam i ja mogao biti dio tog koncerta. Što sam više snimaka gledao, to su mi se ratovi na prostoru bivše Jugoslavije činili bliži. Tada sam bio klinac i nisam razumio što se to tamo dešava. Još prije početka projekta sam bio mišljenja da su u Jugoslaviji živjeli različiti narodi sa mržnjom koja je nekoliko stoljeća stara, da je rat poslije raspada Sovjetskog Saveza bio neizbježan. Tek sada razumijem da su to bili ljudi kao ti i ja. Ti ljudi tog rata (većinom) nisu željeli i nisu vjerovali da će jednog dana izbiti. Što mi je jasnije što se tada desilo, to više vidim paralele u današnjem vremenu. Svugdje desničari dobivaju glasove, jedno „evropsko“ zajedništvo i osjećaj napretka skoro da više ne postoje. Ne vjerujem da smo na ivici rata, ali kroz bavljenje temom „ratova u bivšoj Jugoslaviji“, strah me sve više obuzima.