Boris Šiber
“Nije istina da se međusobno mrzimo i da želimo jedni drugima skočiti za vrat!”
Boris Šiber je bio član „Top liste nadrealista“, najpoznatijeg humorističkog sastava u Jugoslaviji, koji se sastojao od Srba, Hrvata, Jevreja i Bošnjaka - sve dok ih rat nije rastavio. Danas je urednik Redakcije programa za djecu i mlade bosansko-hercegovačke Federalne televizije. Kada se danas sjeti mirovnog pokreta u Jugoslaviji, padaju mu apsurdne scene na pamet.
Sa sigurnošću mogu reći da su barem 90 % populacije bivše nam države - koja se zvala Jugoslavija - bili za mir. A oni koji su željeli rat, to je bila šačica ljudi. Međutim, to su bili ljudi koji su znali kako planirati rat. Pored toga su imali i financijska sredstva. Jednostavno su imali sredstva koja su potrebna da zastrašuju ljude kako bi se bojali jedni drugih: medije i manipulacije na sve moguće načine.
Za razliku od onih koji su željeli rat, pokret za mir je nastao iz potrebe ljudi da jasno kažu „Ne, nije istina da se mrzimo i da želimo jedni drugima skočiti za vrat!“ Bilo je mnogo protesta i kulturnih manifestacija sa jasnom porukom: „Želimo živjeti zajedno u miru!“
Mnogi od mojih prijatelja su za takve manifestacije u Sarajevo došli iz Zagreba, Beograda ili Mostara, kao npr. zbog koncerta „Yutel za mir“. Ljudi su jednostavno imali potrebu da kažu: „Mir!“ - bio on glumac, muzičar, umjetnik ili običan čovjek. Mladi ljudi su željeli da kroz umjetnost, kroz pjesmu i drugim sredstvima dignu svoj glas, da na taj način pokušaju promijeniti nešto. Nažalost, nismo uspjeli.
Dubrovnik gori
Da je izbio rat, to sam prvi put shvatio kada sam na tv-u vidio kako Dubrovnik gori. Moja sestra je bila u Londonu gdje se prije rata odselila. Zove me i plače. Pitam ju šta je, a ona ne može da priča od plača. Nakon nekog vremena je došla sebi i kaže: „Braco, pa zar nisi vidio da nam Dubrovnik gori?“
U januaru 1992. god. sam sa prijateljem autom putovao kroz Saharu. Došli smo u Niger odakle nazovem oca. Pitam ga: „Šta ima u Bosni? Kako je u Sarajevu? Šta se dešava?“ I danas čujem te njegove riječi - nikada prije i nikada poslije tako nešto nije rekao: „Ništa ništa. U Sarajevu je sve super. Treba li ti para? Ostani tu koliko god želiš, poslat ćemo ti još para.“ Tada sam znao da će i kod nas uskoro izbiti rat. Vratili smo se što prije u Sarajevo.
Šestog aprila 1992. sam doživio najnadrealnije scene u svom životu - dana kada je rat stigao do Sarajeva. Bile su demonstracije pred parlamentom, opet za mir. Padala je sitna kiša. Odjednom netko iz Holiday Inn-a puca po nama. Sakrili smo se u skupštini, popeli smo se na prvi sprat i sakrili se iza stakla koja - istina - nisu mogla pružiti neku sigurnost. Gledam kroz staklo i vidim kako jedan rudar stoji pred skupštinom i maše rudarskom zastavom. Stoji sam, nema nikoga i nitko se ne usudi pucati na njega.
I onda sljedeća nadrealna scena. Ponovo pogledam dole i vidim nekoga iza ćoška zgrade: čovjek od nekih 50 godina u maskirnoj uniformi sa Kalašnjikovom u ruci. Dobro se sjećam da je nosio bijele tenis-patike. Vidim ga iza žbunja - pojavljuje se. Vjerovatno je Kalašnjikov bio otkočen - dotakao je obarač od puške i prrrrr, pucao si po nogama. Vrišti i skida si patike koje su bile probušene i pune krvi. Izašla su dva čovjeka i odnijeli ga. Došao je još jedan koji je odnio pušku. Ostale su one izbušene krvave bijele patike. Zatim dolazi neki mladić i odnosi i patike.
“Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da ne uradimo ništa.”
Jedan pametan čovjek je rekao: “Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da ne uradimo ništa.” Moramo, dakle, biti aktivni kako bi spriječili i zaustavili ratove. Ne mora to biti nešto veliko. Dovoljno je da svi imamo jasan stav i da ga branimo. Ne smijemo šutjeti, moramo dići glas.
Želja mi je da ljudi postanu svjesni da su problemi u Iraku, u Libiji, u Siriji i na drugim mjestima zapravo i naši problemi. Naš svijet je tako mala planeta, a nas je sve više. Zahvaljujući internetu i globalizaciji smo povezani i zavisimo jedni od drugih. Kada napokon budemo shvatili da smo svi ustvari jedno shvatit ćemo stvari mnogo lakše i znat ćemo kako trebamo riješiti probleme iz prošlosti.