Daria Lazetić-Milinković

„Svejedno gdje poslije rata dođeš: postoje samo naši i njihovi.“

Već 1991. godine, Daria je osjetila kako netko želi da razdvaja nju i njeno društvo. Iz tog razloga je tada 15-godišnjakinja sa više od 20 prijatelja posjetila koncert „Yutel za mir“ u Sarajevu. Svi su otišli sa željom da očuvaju zajednički život. Nedugo nakon koncerta, Daria je sa obitelji provela vikend na Palama. Međutim, Daria nije znala da nakon tog izleta nekoliko godina neće vidjeti rodno Sarajevo.

Odjednom je postalo važno nositi nekakve simbole. Jedni su nosili križ, dok su drugi nosili polumjesec ili petokraku. Imala sam osjećaj kao da nas je to stiglo preko noći, kao da nam je sve to netko naredio iako smo se u našoj ulici svi poznavali i međusobno družili. Za nas mlade jedino je bilo važno naše prijateljstvo. Nije bilo razlike među nama. Jedino po imenu si mogao prepoznati tko je čije nacionalnosti. Dok su jedni pravili baklavu, drugi su šarali jaja.

Onda su nas pokušavali razdvajati nekakvim zastavama. Pojavili su se SDA, SDS i neke druge stranke. Imala sam 15 godina, pa me to nije mnogo zanimalo. Ipak, 1991. sam osjetila da nešto nije u redu. Ja, kao i mnogi od mojih prijatelja, smo imali starijeg brata koji je u JNA služio vojni rok. Tada su mnoge rezerviste premjestili u Sloveniju i Hrvatsku. Po nekoliko tjedana se nije čulo za njih, roditelji su se počeli brinuti za djecu. Jer to su i bili: djeca od 18 ili 19 godina. I sada trebaju poći u rat?

Pošto je na vrijeme uspio upisati fakultet, moj brat se nije odazvao u vojsku. Međutim, mnogi od njegovih drugova su već bili u vojsci. Čak su pojedini bježali iz vojnih kampova da bi se preko šuma vratili u Sarajevo, čak i pješke. Sve te činjenice su mi potvrdile da je nešto „trulo u zraku“. Cijelo vrijeme sam se pitala: Kome smeta naše prijateljstvo? Iz tog razloga smo morali na koncert - obavezno!

Bilo nam je važno braniti naše prijateljstvo od svih negativnih stvari tog vremena.

Raja iz ulice se skupila i krenuli smo na koncert. Bilo nas je oko 20-25 kada smo sa Alipašinog Polja - gdje smo živjeli - tramvajem krenuli na koncert. Pjevajući smo ulazili i izlazili iz tramvaja. Imali smo zajednički cilj i dobro se sjećam da sam zbog toga bila jako sretna. Gledajući sa glavne bine, nalazili smo se na lijevoj tribini. Svi smo nosili jugoslovenske zastave i mahali s njima. To je bio nevjerovatan osjećaj, kao da su svi ljudi u ZETRI bili jedno. Učinili smo dobro za našu zemlju i za naše Sarajevo.

Poslije koncerta je bilo kao prije koncerta: ulice pune ljudi i svugdje glazbe. Dugo smo čekali na tramvaj. Taman kada je stigao, prijatelj je na trafici kupio žvaku. Još nije platio, ali također nije htio dopustiti da tramvaj bez njega krene. Ne plateći žvaku, žena sa trafike je galamila na njega. Ulazio je u tramvaj govoreći joj: „Yutel će ti platiti žvaku!“ Na to mu se žena počela smijati.

Brat je 1992. pored studija radio kao novinar. Jednu večer je došao kući i rekao nam da bi bilo najbolje da preko vikenda napustimo Sarajevo. Znao je da će se nešto dešavati. Imali smo vikendicu na Palama u kojoj smo često provodili slobodno vrijeme. Kada nam je brat to govorio, mama ga je pogledala i pitala ga: „Šta ti je? Odakle ti to?“ No, roditelji su mu vjerovali i odlučili napustiti Sarajevo.

Imali smo običaj subotom odlaziti na Pale. No, tog 3. aprila 1992. smo odlučili krenuti već petkom poslije posla. Roditelji su me htjeli pokupiti poslije škole. Taman kada su stigli do moje škole, ja sam se već uputila kući; mimoišli smo se. Kada sam stigla kući i vidjela da nikoga nema, meni je bilo drago. Nadala sam se da ću vikend moći provesti sama kod kuće. Mislila sam: „Super! Otišli su, mogla bi organizirati dernek.” Ali ništa od toga. Samo nekoliko minuta kasnije su stajali pred vratima i poveli me. Ponijeli smo stvari za jedan vikend. Malo odjeće, hranu za tri dana, i to je to. U ponedjeljak ujutro smo se vratili u Sarajevo, jer su roditelji morali na posao, a ja u školu.

Međutim, na ulazu u grad su stajali vojnici i postavljene su barikade. Govorili su nam: “Počeo je rat. Vratite se, ne možete u Sarajevo!”

Nismo mogli shvatiti što se to dešava. Roditelji se nisu obazirali što su im vojnici govorili, pa su pokušavali drugim putem ulaziti u Sarajevo. No, i na drugim ulazima u grad je bilo vojnika koji su nam govorili: „Zar niste vidjeli da je počeo rat? Vratite se za Pale!“ Sjećam se kako im je mama govorila: „Pa ja moram na posao! Pustite nas da prođemo!“ Nismo uspjeli proći. U tom trenutku sam se pitala: Gdje da se vratimo? Moj je život u Sarajevu. Preko vikenda smo otišli na Pale. Međutim, nismo se više mogli vratiti. Iako nismo znali ni shvatili, preko noći smo postali izbjeglice.Tada još nisam znala da Sarajevo veoma dugo neću vidjeti. Na kraju mi je obitelj 20 godina ostala na Palama. Na početku rata smo svaki drugi dan spremili kofere i pokušali vratiti se u Sarajevo. Nikada nismo uspjeli.

1996. godine, tj. odmah poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, sa prijateljicom sam iz Beograda putovala za Sarajevo, prvi put nakon 4 godine. Ostavili smo auto izvan grad i pješke krenuli dalje. Ubrzo nas je pokupio taksista, jer je bio mišljenja da je preopasno da same hodamo po gradu. Odveo nas je na Alipašino Polje gdje je moja prijateljica živjela prije rata. Njena mama je cijelo vrijeme rata ostala u Sarajevu, dok je prijateljica uspjela na vrijeme napustiti grad. Dakle, nisu se vidjele nekoliko godina. Kada je otvorila vrata i vidjela ćerku, onesvestila se.

Ulice Sarajeva su bile potpuno puste. Nigdje žive duše, nigdje auta. Neke ulice više nismo mogle prepoznati, toliko su bile razrušene. Kako god, nisam osjećala strah. Jedino me boljelo kako je Sarajevo izgledalo. Uspjela sam kupiti cigare marke „Drina“ i pivu. S tim stvarima sam otišla kod roditelja na Pale. Tada sam živjela u Beogradu. Nisu, dakle, ni znali da sam bila u Sarajevu, te da ću im doći u posjetu. Kada sam pred njima izvadila stvari, nisu mogli vjerovati da sam stvarno bila u Sarajevu.

Djetinjstvo nam je bilo jednostavno, lijepo i bezbrižno. Tako je trebalo ostati, tako smo i dalje trebali odrasti. No, uništili su nam život. Nismo željeli da nas dijele, drugi su za nas odlučili. Zbog toga se danas ljudi dijele po tome da li žive u Federaciji BiH ili u RS-u, u Zagrebu ili u Ljubljani ili u Beogradu. Dok jedni kažu istorija, drugi kažu historija i treći povijest. Po tome se razlikujemo, ali ipak zajedno odrastamo. Imamo istu istoriju, govorimo isti jezik i slušamo istu glazbu.

Sarajevo je u potpunosti u meni. Ipak, boli me što ne živim više u Sarajevu koje sam poznavala. Svejedno gdje poslije rata dođeš: postoje samo naši i njihovi. Imam osjećaj da danas više ne pripadam tom gradu. Mnogo sam putovala i vidjela sam mnoga mjesta. No, kada bi me netko pitao gdje bi željela živjeti, onda bi to bila bivša Jugoslavija iz vremena prije rata. Volim Hrvatsku isto toliko kao i BiH i Srbiju. Volim naša brda, naše more, naše ljude, čitavu bivšu nam državu.

I mojoj ćerki pokušavam pokazati što više o državama bivše Jugoslavije. Naježim se kada vidim kako nam djeca danas - podijeljeni na osnovi vjere - uče različite istorije. Nitko te prije nije pitao odakle su ti roditelji, babe ili djedovi. I danas ne želim pitati ni spomenuti tako sulude stvari. Moja ćerka zna kada se slavi Bajram, kao što i zna kada se slavi Božić. Sa prijateljima slavimo sve blagdane, kao i prije.