Eleonora Birsl-Jung

„Nacionalizam je poput sepse“

Eleonora Birsl-Jung je s 19 godina napustila Sarajevo. Danas radi kao medicinska sestra za djecu u njemačkom Bremenu. Njena specijalnost je njega otvorenih rana.

Imam 43 godine, živim s mužem i dvoje djece u jednoj kući s vrtom u Bremenu. Ja sam medicinska sestra za djecu, specijalizovala sam se za liječenje otvorenih rana. Kada sam 1994. u 21. godini života prvi put ušla u Njemačku nisam mogla ni zamisliti da će moj život izgledati ovako.

Rođena sam u Sarajevu. I moja majka i baka su iz Sarajeva. Moj otac je Hrvat. O tome u kući nismo nikada razgovarali. Moj otac, inače inžinjer, uvijek se osjećao Hrvatom, moja majka je bila profesorica istorije, ateistkinja i komunistkinja. Imali smo mnogo prijatelja, komšija i rodbine koji su bili Bošnjaci.
Pripadali smo privilegovanoj klasi, iako sam tada mislila da svi tako žive. Moja mladost je bila slična onoj koju je imao moj muž Nijemac. Nosila sam Levi's 501 kao i on. Ipak, ja sam imala samo jedne, a ne troje farmerke te marke. Slušali smo istu muziku, mada sam ja više voljela Michaela Jacksona, a on pankere.

Naravno da bih rado otišla, ali sam bila vrlo mlada. Moji roditelji su koncert u ZETRI ionako smatrali kao propagandu. Zašto bi u Bosni uopće izbio rat?

Nisam bila na koncertu u dvorani ZETRA. Nisam smjela da idem. Naravno da bih rado otišla, ali sam bila vrlo mlada djevojka, a moji roditelji su ionako smatrali da je sve to samo propagandni šou. Zbog čega bi u Bosni uopšte izbio rat? Oni su vjerovali da organizatori žele samo da zarade novac na strahu ljudi. To ljeto sam provela s prijateljima na Jadranskom moru, u kući koju su moji roditelji tamo imali. Bilo je to nezaboravno ljeto, nešto što je moguće samo kad imaš 18 godina. Pili smo vino iz iste boce, pušili, dijelili zadnji dinar, pjevali himnu Jugoslavije usred noći na ulici, zaljubljivali se jedno u drugo, ne vodeći računa ko je Hrvat, Srbin, Bošnjak ili Jevrej. Jedan se zvao Zoran, drugi Adnan, a mi nismo ni znali šta to znači.

Mnogo godina kasnije sam u bijesu prebacivala svojim roditeljima što nisu ništa učinili da spriječe rat. Bili su intelektualci, otvorenog duha. Oni su odgovorili: Jednostavno nismo vjerovali da će „to“ prevladati – kada smo shvatili bilo je kasno. To je ono što želim da prenesem mojoj djeci: nacionalizam je bolest poput sepse. Ako je ne zaustaviš na vrijeme, razbukta se i ne možeš je zaustaviti. Zbog toga moraš djelovati preventivno protiv toga.

Bila sam na četvrtom semestru studija sociologije kada je počeo rat. Bio je 6. april 1992. Naša kuća se nalazila oko 200 metara od granice, koje je nastala preko noći usred našeg dijela grada. Odjednom su naoružani ljudi u mojoj ulici podigli barikade.

Potičem iz istočnog dijela Sarajeva, gdje su živjeli većinom Srbi. Bili su to moji prijatelji, skupa smo odrastali. Tada sam osjećala kako imaju užasan strah od Bošnjaka. Sjećam se razgovora u kojima su tvrdili da će „doći da nas pobiju, da su „svuda oko nas Zelene beretke“. Tada to nisam razumjela. Ja se nisam bojala. Sjećam se kada sam ispod kauča moje najbolje prijateljice vidjela par ručnih bacača. Pitala sam je: „Šta će ti to?“ Odgovorila je: „Da se odbranimo ako nas napadnu.“ „Nevjerovatno!“, pomislila sam. Imala sam 19 godina, brinula sam se kakva mi je frizura, hoću li položiti ispite? Šta se to dešava?

Kada su počele borbe naši srpski i bošnjački prijatelji su došli k nama, donijeli kese s hranom. Sjedili su sa mnom, pričali smo i mnogo plakali. Oružje su odložili na pod. Bili su to vrlo mladi ljudi, moji vršnjaci.

17. aprila 1992. smo moja sestra i ja posljednjim vozom napustili Sarajevo. Trebalo je da u našoj kući na moru sačekamo da rat stane. Naši roditelji su ostali u Sarajevu. Tri mjeseca nismo imali nikakvog kontakta. Jedna komšinica je pričala da je moja majka, inače Srpkinja, ubila mog oca Hrvata. Ali ni jedne sekunde nisam vjerovala u to. Tek nakon tri mjeseca smo saznali da su živi. Nekoliko mjeseci kasnije iznenada se pojavio moj otac. Nisam računala s tim. Cijelo vrijeme rata nisam vjerovala da će iko preživjeti. Nakon rata nikada nisam potražila moje nekadašnje prijatelje. Neke od njih sam slučajno srela, ali nikoga nisam ciljano tražila. Bojala sam se onoga što bih mogla saznati.

Moj otac je tada imao 54 godine i rekao je: „To nije moj rat.“ Ipak, iz Hrvatske je mogao da bude poslan na ratište, kao dezerter iz BiH. U selo u kojem smo boravili su stalno stizali kamioni puni vojnika koji su tražili vojno sposobne muškarce. Otac se mjesecima krio u jednom skrovištu, sve dok nije uspio da se prebaci u Njemačku. 1994. sam došla za njim.

Moja majka je ostala u Sarajevu, htjela je da pazi na kuću. Ionako će sve to „trajati samo nekoliko dana“, i nije htjela da neko sve opljačka. Tek nakon dvije godine smo saznali da je još živa.

Moja majka je iz Sarajeva izašla 1995. Čula je da moja sestra živi sama. Samo tri godine prije toga bila je profesorica, nosila kratke frizure, uvijek perfektno obučena. Bila je to žena puna samopouzdanja. Kada smo se sreli vidjeli smo ženu bez zuba, duge kose. Preda mnom je stajala starica.

1997. sam zajedno sa sestrom prvi put ponovo boravila u Sarajevu. Naša kuća je bila potpuno uništena. Iz prizemlja se moglo vidjeti nebo. Međutim, moj otac je neizostavno htio da se vrati i tako su moji roditelji uselili u podrum. Na početku su se pokrivali zavjesama. Nisu imali ništa. Moja majka godinama nije mogla da dobije posao. Bila je Srpkinja, ostala „na pogrešnoj strani“. Moj otac je radio u staroj firmi, koja je vrlo loše poslovala. Popravljali su jedno po jedno: prozore, kupatilo, krov… Prvo jedan sprat, onda drugi koji su iznajmili (podstanari su, inače, bili Bošnjaci). Tek ove godine smo konačno uspjeli da završimo cijelu kuću i ona ponovo izgleda kao i prije rata.

Moja majka je umrla prije deset godine od srčanog udara. Mnogi ugledni ljudi njene generacije su umrli od toga – od srčanog udara. Vjerujem da se odista može umrijeti od toga što ti je srce slomljeno.