Enes Terzić
„Mi smo se zvali Zetrovci“
Enes Terzić je bio predsjednik ZETRA-dvorane i Olimpijskog komiteta Jugoslavije. Zahvaljujući gospodinu Terziću, koncert je spontano održan u Zetri. Zbog kiše, Enes Terzić je posjetiteljima koncerta na otvorenome ponudio da koncert prebace u dvoranu. Devet mjeseci kasnije, za vrijeme granatiranja dvorane, on je bio među rijetkima koji su pokušali ugasiti vatru koja je Zetru uništila.
Za 28. jula 1991. god. su najavili loše vrijeme. Mislim da me je Goran Milić tada pitao da li je moguće prebaciti koncert u ZETRU. Prvo sam se morao smijati - ipak to nije bilo tako jednostavno. No, mi zetrovci smo uvijek bili spremni za organizaciju bilo kakvih događaja. Imali smo dobre ljude koji su voljeli dvoranu. Dan ili noć, sve smo mogli organizirati. A koncert „Yutel za mir“ je bio projekat velikog društvenog značaja. Za sekundu sam morao odlučiti što i kako dalje. Podrška mirovnog pokreta mi je bila važnija od bilo kakvih rizika. Zbog toga sam dopustio da se koncert održava u Zetri.
Koliko se sjećam, prebacivanje koncerta u dvoranu je trajalo samo nekoliko sati. Na koncu, u dvorani je bilo više ljudi nego što je bilo dozvoljeno - oko 25.000 gledatelja. Otvorili smo sva ulazna vrata. U svakom kutu dvorane je bilo ljudi, kao i ispred nje. Najveći dio gledatelja više nije moglo ući u dvoranu. Koncert je oborio sve rekorde.
Ne razmišljajući o posljedicama, preuzeo sam svu odgovornost na sebe. Bio sam siguran da ćemo u svemu uspjeti, iako je se svašta moglo desiti! Ta misao mi se tek devet mjeseci kasnije, u maju 1992., kada je ZETRA izgorjela, pojavila.
U koncertu nisam mogao uživati zbog velikih obaveza te večeri. Čak sam dao intervju dok su bendovi svirali - pričao sam o tome kako nam je uspjelo tako brzo preseliti koncert u dvoranu.
Svagdje sam bio, stalno sam putovao. Omiljeno mjesto mi je gore, pošto odozgor sve imam na vidiku. Pogled je jako lijep.
Koncert je trajao 2,5 sata. Prije početka koncerta, ljudi su nekoliko sati čekali ispred dvorane, dok su napokon mogli ući. Koncert se završio bez ikakvih incidenata. Ni prije, ni za vrijeme, ni poslije koncerta nije bilo nekakvih komplikacija, iako je veoma dugo trajalo dok su svi gledaoci napustili dvoranu. ZETRA je moj dom, moje radno mjesto, simbol olimpijskih igara. Moj tim i ja smo ZETRU smatrali kao naš dom i voljeli smo ju. Ipak je bilo malo čudo što je jedan tako mali grad kao Sarajevo imao mogućnost organizirati olimpijske igre 1984. Tada smo iz cijele Jugoslavije dobili podršku za kandidaturu. Uključili smo sve građane Sarajeva. Srcem i dušom su bili za olimpijadu. Bivši predsjednik IOC-a - Juan Antonio Samaranch - je do kraja života naglasio kako su olimpijske igre u Sarajevu bile najbolje svih vremena.
Kada je 1992. ZETRA izgorjela, bilo je nemoguće spasiti ju od vatre sa aparaturama koje smo imali na raspolaganju. Dva vatrogasca su pokušali gasiti vatru na krovu, no snajperi su ih gađali. I na mene su pucali, ali me nisu mogli zaustaviti.
„Vatrogasci su me upozorili da ne idem na krov. No, snajperi me uopće nisu htijeli ubiti.“
Vatrogasci su me upozorili da ne idem na krov. No, snajperi me uopće nisu htijeli ubiti. Da su htijeli, imali su prilike. Gađali su me da bi me otjerali. Zašto me nisu htijeli pogoditi? Ne znam. Odjednom više nije bilo vode. Držao sam šlauf u ruci, bacio ga i otišao sam do izgorjelih greda. Bacio sam ih sa krova. I onda sam sa aparaturama, koje su mi dodali, ugasio vatru. Poslije nekoliko sati, vatra je se sama ugasila. Unutrašnjost dvorane smo hermetički zatvorili kako bi ugušili vatru. U tome smo uspjeli, ali je sve u dvorani izgorjelo. Baš sve.
Mir nema cijene. Ljudi nisu životinje, ali ima životinja koje izgledaju kao ljudi. Evropa i svijet su predugo čekali da bi se napokon prihvatili problema u Jugoslaviji, prvenstveno u Bosni. Ne znam da li nisu htijeli ili nisu mogli. Ima mnogo dvoličnosti u svijetu. Kad su konflikti i ratovi na vidiku, ne smijemo čekati da ih riješimo tek u trenutku kada počinju. U samom početku ih moramo zaustaviti. Većina ljudi ne želi rata i ne žele ubijati. Nisu to bili obični ljudi koji su ubijali. To su bili luđaci. No, bojim se da ništa iz toga nismo naučili. Razumijemo danas što se to sa nama desilo, ali negiramo našu odgovornost. To je moja lična interpretacija.