Danijel Višević - 25. godišnjica koncerta "Yutel za mir" u Zetri

Zašto izbija rat kojeg ljudi ne žele?

Koncert Yutel za mir“ u ZETRI prije točno 25 godina je bio kulminacija mirovnog pokreta u Jugoslaviji. Prije 25 godina, 80.000 ljudi iz cijele Jugoslavije je stiglo do sarajevske ZETRE, gdje su zajedno slavili mir. Tokom dana, više od 100.000 ljudi je u gradu protestiralo protiv rata za kojeg nisu vjerovali da će izbiti. Koncert je bio emitovan preko televizije, prisustvovali su mnogi poznati pjevači, bendovi, umjetnici i glumci. Svi su bili uvjereni da ova večer Jugoslaviji vraća mir. No, ta večer je ujedno bila i kraj mirovnog pokreta kojeg se mnogi više ne sjećaju.

Slučajno sam saznao za YUTEL-ov koncert u ZETRI baš te večeri na koju sam nakon pet godina rada završio svoj antiratni roman i htio sam se posvetiti drugim temama. Taman sam napisao zadnju rećenicu, otvorio sam si bocu vina i počevši tražiti YU-Rock-pjesme na youtube-u, naiđem na video o famoznom koncertu u ZETRI. Gledavši video koji traje 2,5 sata, ne mogu vjerovati što to gledam: u velikoj dvorani, deseci tisuća ljudi zajedno plešu i slave. Zastave Jugoslavije i mirovnog pokreta, na glavnoj bini bendovi i pjevači poput Ekaterine Velike, Crvene Jabuke, Merlina, Gorana Bregovića, Bajage čije pjesme znam napamet. Pored njih nastupaju i ljudi koji su se borili za mir, kao npr. Jedna djevojka koja je skupila 11.000 potpisa protiv rata. Jadranka Pejaković. Ona poziva svu djecu da joj se pridruže u njenoj borbi za mir. Na tribinu izlazi i jedna Zorica Trifunović iz „Centra za antiratne akcije“ iz Beograda, koja priča o velikoj demonstraciji za mir u glavnom gradu Srbije. Branislav Radulović, student koji je osnovao ligu za mir u Jugoslaviji, poziva sve ljude da se ne javljaju na pozive mobilizacije. Publika viče „Želimo mir!“, „Ne možete nas podijeliti“ i „Jugoslavija!“. To traje 2,5 sata: muzika, apeli, muzika, apeli, muzika. U ZETRI nisu bili neki autsajderi, tu je nastupala tadašnja jugoslovenska „estrada“: najpoznatiji pjevači, bendovi i glumci iz svih djelova Jugoslavije. To je bio nekakav mainstream koji se prenosio na tv-u. I usred publike jedan od tada najmoćnijih ljudi u zemlji, Vasil Tupurkovski - član jugoslovenskog predsjedništva („Saveznog izvršnog vijeća“) koja je naslijedila Tita u funkciji predsjednika države - poručuje svima: „Snaga mira će pobijediti!“

Koncert je završio sa pjesmom „Samo u ljubav vjerujem“, koju su bendovi napisali povodom pokreta za mir. Svi pjevači su na glavnoj bini, nitko nije odlazio, svi su odsvirali barem jednu do dvije pjesma, i na kraju koncerta još jednom svi zajedno pjevaju protiv rata, za kojeg su mislili da zahvaljujući ovoj večeri neće izbiti. Danima poslije koncerta, novine su pisale kako je narod svima poručio: želimo mir!

Svi stereotipi o ljudima na Balkanu su za dva i pol sata nestali

Iako sam za moj roman 5 godina rešerširao o ratu, svi stereotipi o ljudima na Balkanu su za dva i pol sata nestali. Znam puno o ratu i bitkama koja su se događala od 1991.-1995. godine. Pošto poznajem naš jezik, za svoja istraživanja sam putovao po Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Pričao sam sa vojnicima svih nacionalnosti i saslušao njihove životne priče. Jeste, prije rata su svi zajedno živjeli, no rat je bio neizbježan zbog mržnje koja je u suštini bila prisutna. Mislio sam. Bilo je jedino pitanje vremena kada će oni Balkanci ponovo krenuti jedni na druge - barem sam tako razmišljao. Da, ja, Danijel Višević, čiji roditelji dolaze sa tog područja, mislio sam da su u Jugoslaviji svi očekivali rat kao nešto neizbježno.

Narednih dana sam rešerširao o pokretu za mir, za koji sam mislio da nije ni postojao. Mislio sam: Sigurno je taj koncert bio izuzetak. Nije bio. Naišao sam na više od 20 takvih koncerta, poneki i u malim gradovima na čijim je koncertima bilo više ljudi od stanovnika. Neki koncerti su se održavali u gradovima za koje neki kažu da su simbol etničke mržnje: Mostar, Konjic, Banja Luka. Jedan je koncert bio u Kragujevcu, centru proizvodnje oružja u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji, bio je prenošen na srpskom tv-u. Naišao sam na podatke i statistike koje nisam mogao vjerovati: 85-90 posto Beograđana - mladi rezervisti - nisu dali da ih JNA mobiliše. Ili su se početkom rata skrivali ili su napustili Srbiju i Jugoslaviju kako se nebi morali boriti u Hrvatskoj. Anti-ratni centar procijenjuje da je 200.000 mladića dezertiralo. Pored spomenutih sudbina ima još nekoliko zanimljivih priča. Kao ona o Vladimiru Živkoviću, koji je sa tenkom sa fronta iz Hrvatske 200 km vozio do Beograda, gdje ga je - iz protesta – ostavio pred skupštinom. Ili o grupici žena u jednom selu u Vojvodini, koje su 93 tenkovima spriječili put dalje prema frontu. Od 500 mladih vojnika, 300 su uspjele nagovoriti „da se vrate svojim majkama“.

Početak ZETRA projekta

Svojim prijateljima Marcus Pfeil i Carolyn Braun sam pričao o ZETRA-koncertu. Oni su u Njemačkoj profesionalni journalisti, dobili su mnogo nagrada, realizirali mnogo journalističkih projekta, oni također nisu mogli vjerovati da je u Jugoslaviji postojao mirovni pokret, jer o tome bi se znalo. Pogledali su koncert i bili su - kao i ja - impresionirani. Htjeli smo znati: Što se desilo s ljudima koji su prisustvovali koncertu? Htjeli smo slušati njihove priče i doživljaje iz razloga što smo smatrali da nam njihovo iskustvo u današnjem vremenu može služiti i pomoći.

Naši ciljevi

To je bilo krajem januara. Zajedno sa novinarkom Deanom Mrkaja, profesionalnom fotografkinjom Sylvie Gagelmann, David Holfelder i Axel Warnstedt koji su obrađivali filmove, pokrenuli smo ovaj projekat. No, to nije sve. Imali smo podršku i pomoć od strane desetero drugih koji su također razumijeli cilj našeg projekta i koji su od tada dio našeg tima. Naši ciljevi:

Želimo popraviti „stereotipe“ o ljudima bivše Jugoslavije, koji su većinom nesvijesno postali dio rata kojeg nisu željeli.

Rat se ne dešava samo „drugima“. Rat za trenutak svugdje može izbiti, zbog čega je mir nešto što obavezno moramo čuvati.

Moramo se protiviti mržnji i nacionalizmu. Dovoljno je samo nekoliko incidenata da se ljudi osjećaju ugroženima i da misle da se trebaju opredjeliti jednoj strani; to je jedna preliminarna faza rata.

Nova priča svaki drugi dan najmanje još do kraja septembra

Otkako smo u maju objavili naš projekat, više od 300 ljudi nam se javilo koji su prisustvovali koncertu u ZETRI. Jedan dio njih nam je već ispričao svoju priču tako da sad već imamo dovoljno priči koje možemo do kraja septembra svaki drugi dan objavljivati na našoj web stranici. Hvala!

Npr. priča Karle Hajman: 1999. Godine, za vrijeme NATO-bombardiranja, ona je sa 16 godina napustila Beograd i otišla u Italiju. Danas živi u Berlinu. Upozorava nas kako se napetosti i nacionalizam u Evropi ponovo bude, te smatra 20 milijuna bivših Jugoslavena kao mogući imuni sistem Evrope. „Za nas rat nije povijest ili prošlost, rat je dio našeg života.“ Ili priča Srđana Vuletića, koji je čitav rat proveo u Sarajevu. On smatra kako je svakodnevna borba protiv nacionalizma, mržnje, rasizma, ksenofobije i homofobije najbolji način da se zalažemo za mir. Ili slučaj Jadranke Pejaković: sa 13 godina je skupila 11.000 potpisa protiv rata. Za vrijeme koncerta je sa glavne bine pozivala djecu da joj se priključe u borbi za mir. Kao što vidite, puno zanimljivih životnih priča.

Priče su veoma različite, ali u svima možete pronaći jednu zajedničku stvar: nitko nije ni slutio da će doći do rata. Roditelji Eleonore Biršl-Jung su koncert «Yutel za mir» smatrali kao propagandu, te su mislili da se s njim netko želi obogatiti. Jer: zašto bi u BiH izbio rat?

I mi sa ZETRA projekta dalje se pitamo: Kako je moglo doći do rata kojeg ljudi nisu željeli? Crowdsourcing, to jest poziv s kojim smo vas molili da nam šaljete vaše priče i doživljaje, je ovime došlo do završetka. No, svaka priča koja nam bude poslana biti će ispričana, to obećajemo. I još nešto zadnje: ovo je bila samo prva faza našeg projekta. Ostanite nam vjerni. Slijedi nastavak...