Hajrudin Osmančević

„Na jednom mostu smo se suprotstavili tenku koji je išao prema nama. Imali smo benzina i bili smo spremni braniti se s njime“

Hajrudin Osmančević je slučajno završio na koncertu u ZETRI. No, na sljedećim mirovnim demonstracijama je želio svjesno sudjelovati - osjećao je da se u njegovoj zemlji nešto dešava. Kada je u aprilu 1992. - zajedno sa 10 000 ljudi - demonstrirao za mir, na njih su ispaljeni meci. Taj dan mu je promijenio život. Ipak, Hajrudin je ostao aktivni demonstrant.

Mirovni koncert u ZETRI nikada neću zaboraviti - posebno iz razloga što sam slučajno završio u dvorani. 1991. sam živio u Zenici, gdje sam i rođen. No, zbog posla sam morao putovati u mnoge gradove bivše Jugoslavije. Sa nekim kolegama sam se vraćao u Zenicu i prolazili smo kroz Sarajevo, jer je jedan od kolega živio tu. Kada smo stigli do grada, vidio sam masu ljudi. Pitao sam ga za razlog, i kada mi je rekao da su tu zbog koncerta, spontano sam odlučio sudjelovati koncertu. Želio sam biti dio njega, kao i cijelog mirovnog pokreta. Za mene su svi ti ljudi bili zanimljivi, bio sam impresioniran tolikom masom - posebno iz razloga što su svi imali jedan zajednički cilj.

Pošto sam išao sâm, nisam imao problema naći mjesta u dvorani. Čak sam se uspio provući do glavne bine. Sa nekim ljudima koje sam tokom koncerta upoznao, sjeo sam u jedan kut u dvorani - pjevali i pili smo zajedno rakiju. I danas se pitam kako su uspjeli unijeti bocu u dvoranu. Šteta što tada nije bilo mobilnih telefona - bilo je teško ostati u kontaktu. Te ljude sam tada prvi i zadnji put vidio; zajedno smo hodali po Sarajevu dok zora nije svanula.

Kada se koncert održavao, više nisam bio optimista. Ipak, na koncertu sam sve loše zaboravio i ponovo vjerovao u dobro.

Već prije koncerta sam shvatio da se nešto mijenja. Imao sam osjećaj da je netko pokušavao podijeliti ljude. Iz tog razloga sam prije koncerta razmišljao što će se u budućnosti dešavati. Sjećam se jedne situacije kada je nekoliko tenkova i drugih vojnih vozila prolazilo pokraj mene. To je bila dugačka kolona vozila koja se uputila prema Dubrovniku. Znao sam da ne putuju „tek tako“.

Bilo je i drugih predznaka da nešto nije u redu. Na mojim poslovnim putovanjima sam upoznao jednu ženu, Branka se zvala. Taman smo počeli ući u neku dublju priču kada su ju neki ljudi poveli na tzv. „intervju“. Ispitivali su ju uvez mene: Da li sam nacionalista? Odakle me zna? Zašto smo zajedno? Tada sam shvatio da nešto nije u redu.

U aprilu 1992. je zenička željezara, za koju sam radio, organizirala autobuse i vozove koji su nas odveli na mirovne demonstracije u Sarajevo. Bilo je nekoliko tvrtki koje su to uradile, ne samo u Zenici - iz svih dijelova zemlje su putovali za Sarajevo. I ja sam ponovo otišao. Razlog za mirovne demonstracije je bio što je nekoliko paravojnih formacija bilo u Sarajevu. To je bilo 6. aprila 1992. - dan kada je počeo rat.

Demonstrirali smo ispred zgrade skupštine u Sarajevu. Ljudi su pjevali, dizali su transparente sa znakom "peace" i skandirali "Ne damo te Bosno!". Bilo nas je oko desetak tisuća. No, uskoro su oko nas počeli zviždati meci. Netko je sa Holiday-Inna pucao na nas. Koji je luđak spreman učiniti tako nešto? Među demonstrantima je bilo i djece. Snajperi su bez nekog cilja pucali po civilistima. Do danas ne razumijem kako netko može biti spreman učiniti tako nešto.

Kada su ispaljeni meci, mnogi su se uspaničili. Trčali smo do ulaska hotela i bili smo spremni razbiti šajbe, jer nas nisu pustili unutra. Cijela situacija je bila potpuno apsurdna. Nisam znao kako doći kući. No, nakon nekog vremena sam otišao na željezničku stanicu. U Rajlovcu - izvan Sarajeva - su gađali naš voz i držali nas više od sat vremena. Mislim da je to bio zadnji voz koji je tokom rata uspio napustiti Sarajevo. Nitko nije znao što se dešava, svi smo bili u šoku.

Nekoliko dana kasnije - krajem aprila - vidio sam kako jedan tenk napušta vojarnu u Zenici i kako ide prema gradu, i to prema diu grada u kojem su moji roditelji živjeli. Tada sam radio za jedno civilno društvo koje se periodično sastalo i organiziralo razne stvari. Na jednom mostu smo se suprotstavili tenku koji je išao prema nama. Imali smo benzina i bili smo spremni braniti se s njime. Stajali smo tu i raspravljali sa vojnicima. Nakon 2 sata su se okrenuli. Nekoliko dana kasnije sam mobilisan. Rat je oficijelno počeo.

Nikada neću moći zaboraviti stvari koje sam u ratu doživio. Izgubio sam dva najbolja druga - Miroslava i Rudija. Sa Rudijom sam bio na frontu. Hrana je tada bila grozna. Jeli smo što se moglo, iako je hrana većinom bilo pokvarena. Jednog dana smo pojeli nešto - ne sjećam se što je to bilo. Poslije nekog vremena nas je zabolio stomak i svađali smo se tko će prvi na WC. Pustio sam ga da ide prije mene - u tom momentu je pala granata na WC i Rudi je poginuo. Nije li istodobno tragično i smiješno da se to desi? Sa sjećanjima iz rata bi mogao ispuniti romane

Do prvog dana rata sam ostao Jugosloven - i u duši sam i dalje ostao. Čudna je to ljubav koju sam osjećao prema Jugoslaviji. Volite nešto što kao postoji, a ne postoji. Često se pitam: Kako smo uspjeli zamrziti se? Ljudi koji su zajedno odrasli, koji su zajedno dijelili hranu, odjednom su se trebali mrziti. Do danas mi je to neshvatljivo.

Iz te predivne zemlje smo uspjeli stvarati jednu zemlju sa mnogo tuge i propasti.

Imam samo jednu vjeru i religiju, a to je ljubav. Vjerujem da je moguće da svi narodi ponovo žive zajedno. Da bi u tome uspjeli, potrebno je da svi govorimo istinu. Međutim, svi raspravljaju o tome tko je kriv. Također, ne postoji samo jedna istina - svako svoju govori. Možda nam je potrebna nekakva revolucija kako bi nam zemlja ponovo krenula ka boljem. Od završetka rata stojimo na istom mjestu.

Kada je 2014. u više bh-gradova došlo do demonstracija, i ja sam sudjelovao. Zbog toga sam morao trpiti batina od policije. Međutim, samo smo tražili što nam ionako pripada: naše plaće koju neki ljudi mjesecima nisu vidjeli, kao i bolju budućnost za sve nas. Dio sam ratne generacije, dio jedne izgubljene generacije. Danas skoro nitko ne zna što i kako dalje zbog teške situacije u BiH. Ponekad imam osjećaj kao da nas je Europa napustila - kao da se nitko više ne zanima za nas.

Ako sam nešto naučio, onda je to da ljubav prema jednoj zemlji ne smije biti tolika da iz nje izraste nacionalizam. Ljudi nebi trebali krenuti u rat, nebi mu trebali uopće dati šanse. Ratovi jedino donose zlo.