Husein Mahmutović
„Bili smo kao glineni golubovi“
Husein Mahmutović je 1991. prvi put u životu bio na velikom koncertu. Želja mu je bila uživo vidjeti EKV. Imao je jugoslovensku zastavu i skandirao je: „Nećete nas dijeliti!“. Danas živi kao muzičar u Sarajevu.
28. jula 1991. sam imao 16 godina i prvi put sam bio na tako velikom koncertu. Uvijek ću se sjetiti tog dana. Bilo nas je duplo više ljudi nego što je u dvorani bilo dozvoljeno. Bio sam nekih 5-10 metara udaljen od glavne bine. Obukao sam zelenu majicu na kojoj je pisalo „Atletik“. To još uvijek znam, pošto sam kasnije vidio video-snimke - snimljene sa bine - na kojoj sam se mogao prepoznati. Želja mi je bila uživo vidjeti EKV, čiji su članovi tada bili najveće zvijezde Jugoslavije. Uostalom, htio sam se solidarizirati sa mirovnim pokretom. Politička situacija u Jugoslaviji je već bila napeta, sve je bilo naduhano. Zbog toga smo sa jugoslovenskom zastavom krenuli do ZETRE. Na starim video-snimkama nas čak možete vidjeti kako vičemo „Jugoslavija“ i „Nećete nas dijeliti“.
Meni je jugoslovenska zastava visila u sobi. Ja sam vjerovatno bio dio prve istinske generacije Titovih pionira, koji su se osjećali kao Jugosloveni. Uvjereni građani Jugoslavije, apolitčki i anacionalni. Na koncert sam išao sâm. Dva moja prijatelja, imena nisu važna, nisu htijeli ići sa mnom. Vjerovatno su znali da je uzalud. Bili su djeca vojnih lica i tek sam kasnije shvatio da im roditelji nisu dopustili da idu na koncert. Neki ljudi su jednostavno znali što će se dogoditi i da je više uzalud plesati za mir.
Mi ne - ipak smo bili previše naivni. Ne volim pričati o onome što će se poslije koncerta događati. Odjednom si brzo morao postati netko, nisi više mogao biti Jugosloven. Nakon što su JNA i paravojske počele gađati Sarajevo, kada sam se osjećao životno ugrožen, tehnički je to bilo nemoguće. Jugoslaviju sam jedino mogao sačuvati kao lijepu ideju koja će me podsjećati na lijepa vremena. Snajperi su je na brutalan način uništili. Tu novu istinu smo svi morali prihvatiti.
Na koncert sam išao sam. Dva moja prijatelja nisu htijeli ići sa mnom. Vjerovatno su znali da je uzalud.
Mišljenja sam dan danas da smo mi - građani Sarajeva - sve učinili, iako smo bili veoma naivni. Krenuli smo goloruki na neke bandite koji su se sakrivali iza topola na Grbavici. Išli smo goloruki prema školi policije u ulici „Bratstva i jedinstva“ - koja ironija. Sjećam se da sam imao crvenu Converse-jaknu, i direktno ispred mene su pogodili dečka koji je gurao biciklo. Imao je veliku ranu na bedru.
Dušom i tijelom sam muzičar. Glazba je bila oaza mira koja me je sačuvala od surove istine koja me je okružila - puna krvi, rata i smrti. Bili smo kao glineni golubovi. Mene su snajperi 3 puta gađali. Jednom prilikom je metak ispred moje glave prošao i zaustavio se u zidu. Onda mi je netko pucao pod noge. Ne mogu opisati kakav je to osjećaj znati da te netko ima na nišanu, da te gađa, ali te ipak nije pogodio. Bogu hvala!
Još uvijek živim u Sarajevu, iako je kao grad drugačiji od onog prije rata. Danas cijeli svijet živi jednu tu istu priču. Svi čežimo za nekim globalnim jezikom. U tehnološkom i kulturnom smislu smo pod utiskom trendova iz cijelog svijeta.
Mislim da Jugoslavija svijetu može služiti kao primjer koji je bio uništen na veoma brutalan način. Samo nekoliko nacionalističkih poriva je bilo potrebno, koji su posebno kod ljudi sa ruralnih područja bili uspješni. Do danas se nismo oporavili od toga.
