Jadranka Pejaković Hlede

"Morala sam zapaliti most iza sebe"

Jadranka Pejaković je kao 13-godišnja htjela spriječiti rat – skupila je skupa s drugaricama 11.586 potpisa za mir i bila na pozornici u Zetri. Poručila je djeci širom Jugoslavije da se pridruže njenoj borbi za mir.

Mojih 11.586 potpisa za mir bili su utopija i zaista je smiješno kad se sjetim s kojom vjerom sam ih skupljala, to je bio posao, danima od jutra do navečer, misija. Sjećam se točno kako je priča krenula, o čemu sam razmišljala, čak i gdje sam sjedila kad sam odlučila pokrenuti akciju. Priča je uskoro postala veća nego što sam očekivala. Ali ako ništa drugo, tih 11.586 ljudi mi je ostavilo vjeru u ljudski rod.

Sjećam se dobro svih detalja tog dana u Zetri, bio je to "big deal" za mene malenu.
U Sarajevo sam prvi put putovala, došli smo ujutro tata, dido i ja. Dan je bio prekrasan, obilazili smo grad, tata i dido su otišli na tripice, meni je to bilo fuuuj. Meni je bilo big deal ne samo što sam pozvana na jedan tako veliki događaj gdje me impresionirala pozornica, deseci tisuća ljudi i poznate face, već zato što sam na par tjedana postala lokalna zvijezda medija. Dala sam par intervjua, gostovala na radiju, pozivali su me na društvene događaje i sl., možeš misliti kako mi je to bilo nadnaravno iskustvo, kao da sam zbilja u film ušetala, kao da me netko čuje i kao da ću zbilja moći nešto promijeniti. Bila sam silno ponosna na sebe. Što se tiče tih članaka i slika, imam ih čak negdje spremljene.

Kad smo bježali iz BiH nismo smjeli ništa nositi sa sobom, ali ja sam spremila krišom svoj dnevnik sa tim člancima, uspjela sam to prošvercati. Evo u 25 godina samo sam jednom virnula u njega, ne baš detaljno, izgleda da ću morati otvoriti Pandorinu kutiju opet, strahujem pomalo da ne navale kosturi iz prošlosti. Nije to dnevnik Ane Frank, tata mi je onda zabranio da pišem bilo što o ratu, bojao se da će nam u pretresima stana pronaći "anti-četničku" propagandu, pa sam pisala šturo i šifrirano, dijelom morze-ovim znakovima, činilo mi se jako domišljato da tako šifriram. A to je bilo vrijeme kad sam stalno nešto pisala, prepisivala, čitala, pa opet pisala, čudo da ja nisam postala novinar. Uglavnom pisanje je odjednom postalo zabranjeno, a i za manje stvari su «padale glave».

To je bilo vrijeme kada se nikome nisi morao pravdati ako ubiješ ne-srbina, dapače. A ja to nisam bila. Ja sam dijete iz miješanog braka muslimanke i Hrvata, to je bila nesretna kombinacija, saznajem tek onda što uopće znači riječ nacionalnost, mi je doma do tad nismo spominjali. Sjećam se točno kad me jedna prijateljica prvi put pitala: «Ja sam Srpkinja, a ti?» Ja nisam znala što sam pa sam rekla «I ja sam». Ha ha ha, sad se smijem kad se sjetim te scene. Taj dan poslijepodne sam pitala tatu što sam po nacionalnosti i on mi je objasnio što sam, ali je tražio da na to pitanje ubuduće odgovaram točno onako kako sam njoj odgovorila. Ha???? To me je tako zbunilo, ne toliko oko te nacionalnosti koja mi je ionako bila nejasna i nebitna, već otkud sad moj tata, najveći istinoljubac na svijetu, od mene traži da lažem. To mi je zbilja uzdrmalo svijet.

«Kad te netko pita reci da si Srpkinja»

Sjećam se jednom da sam na tu temu počela protestirati i raspravljati s tatom. Sjećam se kao u usporenom filmu, da se spustio na koljena i sa dotad neviđenom izrazom lica rekao: «Kad te netko pita reci da si Srpkinja». Ne mogu objasniti taj izraz lica, ali danas kao roditelj mogu shvatiti točno što on znači. Nešto između očaja, straha, ljubavi, neizvjesnosti, molbe i zahtjeva. Taj sam pogled počela sve češće viđati na licima svojih roditelja i zbog njega sam postala vrlo poslušno i tiho dijete.

Bilo je puno zahtjeva. Npr. morali smo paziti koje izraze govorimo i stalno su nas za nešto upozoravali, u tolikoj mjeri da sam skoro prestala govoriti u javnosti. Npr. mi smo imali običaj reći «mašala» kad je nešto dobro/uspješno/napredno. To je bošnjački izraz, valjda pretežno muslimanski, uglavnom nije bio «srpski». Nismo ga više smjeli govoriti, rekli su da će nas zbog toga ubiti… a takvih primjera imam puno. Pa samo si misli kako preko noći odjednom moraš početi koristiti druge izraze, izbaciti uobičajene riječi iz rječnika, da te netko ne bi ubio. Osjećala sam se kao da sam imala moždani udar, nesigurna, ukočena i mucava. Kad me netko ne bi čuo i tražio me da ponovim što sam rekla, smrznula sam se od straha i grozničavo bih u glavi vrtila rečenicu unatrag razmišljajući jesam li rekla nešto krivo. Bili su to mini napadaji panike, stalno ispočetka, teško je to objasniti.

Rat prođe kao kad gledaš kroz prozor brzog vlaka

Ne nosim zadojenost iz djetinjstva, čak i nakon proživljenog. Nisam postala nacionalist, i sad imam prijatelje svih nacionalnosti. Svoju djecu ću učiti ono što su i mene moji, da su ljudi samo dobri i loši, a nikakvi drugačije. Nemam predrasude prema niti jednoj naciji, ne zamjećujem nacionalnost kad se upoznajem sa ljudima. No rat sam proživjela teško, onda kad se događao i još desetljeća kasnije, vjerojatno ću ga proživljavati na neki način do kraja života. Rat prođe kao kad gledaš kroz prozor brzog vlaka, slike prolaze, ne stigneš ih do kraja proživjeti. Samo što me onda sustigoše svi ti proživljeni i neproživljeni strahovi i ratne strahote. Godinama sam imala noćne more s ratnom temom, sada srećom rijetko. U kombinaciji s još nekim simptomima mislim da bi to mogao biti PTSP, nisam sigurna. Ne znam je li to tako i sa drugim ljudima. Danas su mi emocije mirnije ako ih nešto iznenada ne uzburka, npr. ratni film ili izbjeglice u medijima. Koliko god je tema teška, naučila sam se ja nositi sa svojim emocijama, pitanje je samo koliko se otvaram prema drugima.

Djetinjstvo do rata je bilo sretno i bezbrižno. Prijatelji su mi bili Sabina, Jelena, Vlatka, Sanja, Ivana, Almir, Mario, Zdravko, Ognjen, Rade, Anel ... svi isti, dobri prijatelji, veseljaci, drugih podjela nije bilo. Živjeli smo za igru, bilo je to cijelo društvo, dovoljno za «policajaca i lopova», «Olimpijade», avanture biciklom, na rolama, igre sličicama, klikerima (pikulama), loptom.

Bila sam radio-amater, obožavala sam radio-klub i ekipu tamo, voljela sam kontaktirati s ljudima iz cijelog svijeta, voljela sam raditi neobične stvari, rastavljati radija, praviti elektronske «bube», natjecati se u brzom primanju morze-ovih znakova. Najbolji prijatelj u radio-klubu mi je bio Zlaja (Zlatan), devetnaestogodišnjak, duhovit dečko koji je bio posebno dobar prema meni. On je nekad bio učenik mog tate, obožavao ga je pa je vjerojatno zato bio dobar prema meni, ali ja sam ga smatrala najboljim prijateljem. Bila sam ludo zaljubljena u Emira, isto malo starijeg kolegu radio-amatera. Emir se odselio čim se zapucalo u Hrvatskoj, prije par mjeseci sam se s njim čula, hvala facebooku.

U to vrijeme, početkom 90-tih se odselilo dosta mojih drugova. Bilo je to čudno, samo bi nestali jedan dan, bez posebnih oproštaja. Moja prijateljica Sabina, jedna od meni najdražih, otišla je u Zagreb 1991., nije znala objasniti zašto ide, ali smo plakale kao da se više nikada nećemo vidjeti. Kasnije ćemo te koji su otišli na vrijeme, dok se još moglo pobjeći, zvati “pametnima”. Moji starci nisu bili tako vidoviti, oni su naivno mislili da su sigurni jer, čak i ako bude rata, tko bi njih dobrice dirao? Moj tata nije niti redovni vojni rok odslužio zbog tuberkuloze, kome bi on bio prijetnja? Naravno “veliki” su već s početkom rata u Hrvatskoj počeli strahovati, mi maleni smo još neko vrijeme ostali bezbrižni. Pa iako smo svi gledali vijesti i zaista se zgražali nad viđenim stradanjima, dječje glavice su još uvijek bile «čiste» od propagande koja se naveliko plasirala medijima u cilju širenja dezinformacija, pravdanja zločina, stvaranja nacionalne netrpeljivosti, ispiranja mozgova. Prijatelj Rade još uvijek nije moje moderne široke hlače zvao dimijama, a moj brat je još uvijek smio obući crnu košulju bez da ga Ognjen zove crnokošuljašem. Kako se sve promijenilo i kojom brzinom kod koga, nisam sigurna, ali bilo je naglo. Kuhalo se dugo, znali smo to, ali nismo mislili da će se to uskoro i nama dogoditi, u najgorem mogućem obliku.

Gledala sam

Rat je počeo 29.4.1992. Taj dan se sve promijenilo, djetinjstvo je završilo i zauvijek je promijenilo živote svima nama. O tom period sam pričala samo mužu, on je trebao objašnjenje za moje noćne more. Ni danas ne pričam sve detalje, o nekim ne želim niti razmišljati. Nekih se sjećam bez zvuka, što mi je jako neobično iskustvo, vjerojatno ima veze sa stanjem šoka. Bilo je zaista i smiješnih situacija, tragikomičnih. Znači tog predzadnjeg dana travnja dogodilo se, kako su rekli, «oslobođenje» Prijedora. Danas to zovemo «padom, krvoprolićem, pokoljem, genocidom, zločinom». Pobili su, klali, silovali, mučili, razapinjali i odvodili u logore tisuće ljudi.

Gledala sam kako su čovjeku rasporili utrobu na cesti jer nije pokazao dokument, kako su glavu jednog «pobunjenika» podigli na nosač zastave ispred robne kuće da nas upozore što biva s «izdajnicima», danima je tamo visila. Gledala sam s nevjericom kako su cijelu noć i dan palili, granatirali te konačno tenkovima doslovce sravnili sa zemljom cijelo naselje Kozarac. Gledala sam kako su trpali ljude u autobuse, a oni su morali sagnuti glave i držati ruke iza glave dok su ih odvodili u koncentracijski logor Omarsku. Znam kako je mama viknula da ne gledam tamo, ne zato što to ne smijem vidjeti već zato što bi se taj čin gledanja mogao protumačiti kao znak neodobravanja, a to se isto kažnjava smrću.

Keraterm, Trnopolje, Omarska, oni su to zvali «prihvatni centri», tamo gdje se «brinu» o izbjeglicama. To su bili «prihvatni centri» iz kojih se velika većina nije vratila. Znam mnoge koji su tamo otišli u jednom smjeru. Jedan dan je i moj tata bio odveden na «obavijesni razgovor», srećom uspjeli smo ga jakom vezom vratiti, kasnije smo čuli da je bio na vrhu spiska za odstrel jer je bio kao Hrvat na visokoj poziciji (direktor Rudnika željezne rude) i jer je kao geodet navodno imao tajne mape i detaljne karte koje su se mogle iskoristiti protiv njih. Za svakog se našlo poneko objašnjenje.

Neke od odvedenih su pronašli tek nedavno u masovnim grobnicama, neke još nisu pronašli. Najboljeg prijatelja mog tate nisu pronašli. Mog Zlaju i njegovog brata Adnana su našli u istoj grobnici, sa još mnogima. Slomilo mi je to srce, godinama sam ga tražila preko raseljenih prijatelja, rodbine, na spiskovima Crvenog križa. On je jednom, u radio-klubu, kad mi je vojnik prislonio kalašnjikov na prsa, stao između kalašnjikova i mene i rekao: «Ona nije radio-amater, ja sam». Radio-amatere su ubijali među prvima jer su mogli komunicirati sa svijetom od kojeg su nas inače potpuno izolirali. Ulazi i izlazi u grad su kontrolirani, nisi smio nigdje bez posebne dozvole, uveden je policijski sat, svi mediji su bili kontrolirani i isključivo huškači nastrojeni.

Sve su držali pod kontrolom, niti muha nije mogla van, niti glas o zločinima koji su se događali. Mi smo se malo skrivali da nas ne vide i ne sjete se kako nas treba ubiti, a onda smo se morali povremeno pokazati kako ne bi postali paranoični da se skrivamo zbog urota i zavjera. Luda je to bila igra psihe i živaca, svih nas. Htjeli smo pobjeći, puno puta, tražili smo veze, tajne puteve, ali bilo je nemoguće. Bio je taj jedan famozni «Simo» koji je trebao potpisati papire za naš izlazak, ali nije htio potpisati. Pa smo čekali, da nas ubiju ili puste, na kraju ti postane jasno da su svi ishodi vrlo realni.

Danas kad pomislim što su morali moji roditelji proživljavati misleći o sigurnosti i životima brata i mene, prestrašno mi je, ne znam da li bih ja to mogla. Skoro svi prijatelji su nas napustili, jer ne samo da nije bilo dobro biti ne-srbin, već se sa takvim nije smjelo niti družiti. Jedan će Srbin odigrati izuzetno važnu ulogu, jer nam je pomogao preživjeti. Ma gadi mi se pisati Srbin i ne-Srbin, oni i mi, to mi je tako neprirodno, ali jednostavno je nemoguće ispričati ovu priču bez toga, nacionalnost je tu odigrala presudnu ulogu, nažalost. Ja obično kažem zločinac, to mi je nekako bolji izraz jer je odraz opredjeljenja, a ne nacionalnosti koja ti je dodijeljena rođenjem, ni krivom ni dužnom.

Tata je nabavio bombu i sakrio je na balkon

Živjeli smo na 9., posljednjem katu najviše zgrade u gradu. Metar iznad nas, na krovu je bilo snajpersko gnijezdo iz kojeg su kontrolirali što se događa u gradu i iz kojeg su povremeno pucali, nekad po ljudima, nekad u zrak «iz veselja». Pili su puno i znali bi nam banuti danju i noću tražeći cigarete i alkohol. Mi ih nismo imali i svaki put je bilo pitanje što će nam napraviti kad tako pijani i drogirani provale. Tata koji, podsjećam, u životu nije u ruci držao ništa opasnije od kuhinjskog noža, nabavio je bombu i sakrio je na balkon. Za slučaj kad dođu silovati, da nas može sve skupa dignuti u zrak. Bila sam zgrožena tom napravom na balkonu i njegovom idejom. I on je bio zgrožen, vidjela sam to više puta u jednom od «onih» već spomenutih pogleda.

Noći su bile strašne. Moj brat se bojao da će se ti manijaci iz snajperskog gnijezda spustiti preko prozora i ubiti ga na spavanju. Ja sam se bojala sa svijećom otići do wc-a jer sam čula da ako po noći snajper vidi «svjetlosne signale» u stanovima označenim bijelom zastavom (da bili smo označeni slično Židovima prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata) da mora pucati i ubiti «izdajnika». Noću bi po mraku puzala do wc-a u smrtnom strahu da me netko gleda kroz nišan.

Jedan dan je počelo pucati sa svih strana

Jedan dan je počelo pucati sa svih strana, u trenu smo shvatili da se nešto strašno zbiva, ali nije nam bilo jasno što. Vika je dolazila s ulica i ispred naših vrata, pucali su i iz «našeg» snajperskog gnijezda. Kasnije ćemo saznati da je šačica od oko četrdesetak ljudi pokušala preuzeti vlast, na žalost sve su ih pobili. Pucali su iz svih oružja i sa svih lokacija. No kako u strahotama ima i nevjerojatnih tragikomičnih situacija pokušati ću ti dočarati to ludilo. Mama je dobila potpuni slom živaca, trčala je po kući i vrištala «Ubiti će nas, idemo, ubiti će nas!». Siroti tata, isto izbezumljen, pokušavao ju je smiriti, ali i sam se bojao da nam se to sprema, odluči da ćemo sad svi mi otrčati jedno 3 km kroz grad do prijatelja Srba Mile i Brane. Mama i tata su im bili vjenčani kumovi, i oni su ti koji su nam pomogli preživjeti. Mile bi nas navodno mogao spasiti i zaštiti jer je i sam bio unovačen, na glasu kao dobar «četnik» i on je bio glavna faca svog snajperskog gnijezda u zgradi. Apsurdno, ali istinito. Uglavnom usred te histerije mi istrčavamo iz stana i zapravo izlijećemo na ulicu na kojoj se puca sa svih strana, padaju bombe, a moja mama se vraća u stan, zaboravila je ponijeti Zepter posuđe?! Tata šokiran njenom izjavom, trese je i govori «Dubravka, što ti je kakvo Zepter posuđe, moramo bježati!», a ona odgovara «Ali nisam ga još ni otplatila».

Dakle, ne mogu opisati kakva je to luda scena bila, presmiješna i prenevjerojatna, naročito za moju mamu koju nije uopće briga za materijalne stvari. No ludilo se nastavlja. Tek smo krenuli trčati, još uvijek se puca na sve strane i odjednom se čuje (ne vidimo nikoga, vidimo da zvuk dolazi iz grmlja ispred nas): «Stani! Gdje ćete vi, majku vam j….!» Mi se ukopamo u mjestu, tata nas hvata i povlači u malim koracima naprijed, čekamo da opali rafal po nama, tata odgovara da smo mi Srbi i da idemo dalje, nešto se nesuvislo ispričava, više ni ne znam, slijedi nijemi dio sjećanja. Uglavnom, osjetim tatinu ruku kako me povlači naprijed, vuče i mamu. Brat, samo godinu stariji od mene, je korak iza nas. Počinjemo trčati dalje, osvrnem se, a brat na istom mjestu na asfaltu leži i neutješno plače, rida. Slijedi opet nadrealna scena. Ja napravim korak prema njemu i mirnim, potpuno hladnokrvnim glasom mu kažem «Dragi Damire, sačuvaj pribranost!». Tata se vraća po njega, nosi ga, trčimo dalje, prešli smo jedno dvije trećine puta, prilazimo stadionu kad na njega padne ne znam što, valjda granata, uglavnom detonacija nas je sve oborila na zemlju. Sreća oko stadiona su kamene zidine, nije nas ništa pogodilo i sami se čudimo. Ležim na podu, ništa ne čujem, vidim tatu kako vuče brata i mamu i nešto viče, valjda me poziva da se dignem i krenem trčati. Prvo što sam sljedeće čula je brata sa zlobnim smiješkom na licu: «A gdje ti je sad pribranost?». Da mi se nije dogodilo, ne bih ovo vjerovala. Došli smo mi do Mile živi i skroz ludi, čudo je to bilo.

Kad me netko pita za djetinjstvo, u običnom razgovoru, onako usput, ja odmah pomislim na rat i samo na rat

Specifično je to da kad me netko pita za djetinjstvo, u običnom razgovoru, onako usput, ja odmah pomislim na rat i samo na rat. Kao da prije toga nisam imala 13 godina sretnog života, igre, lijepih uspomena, prijatelja. Kao da je cijelo djetinjstvo stalo u tih par mjeseci strahote i kao da se cijelo djetinjstvo svelo na mentalne sličice silom utisnute u moje biće. Kad me netko pita o ratu ne kažem ništa, ali pomislim kako mi je u trenutku oteto djetinjstvo, prijatelji, fotografije, dotadašnja postignuća mojih roditelja i zauvijek njihov spokoj. Pomislim kako su me natjerali da živim dva potpuno odvojena života koja godinama nisam mogla povezati u stvarnosti i u sebi. Pokidale su se veze ne samo sa stvarima, gradom i dotadašnjim prijateljima, već i sa svim što sam do tada imala, znala, poznavala.

Kad sam jednom otišla u prognanstvo, u taj «drugi život», koji isto nije bio baš bajka, morala sam zapaliti most iza sebe, samo kako bih mogla nastaviti živjeti. Morala sam prestati rovati po ranama i vrtiti stranice starog dnevnika, samo da bih mogla mirnije spavati.

Bacila sam deformiranu čahuru metka koja me za centimetar promašila prilikom jednog suludog pucanja pijanog vojnika i zabila se u okvir prozora. Nosila sam je dugo kao podsjetnik kako sam imala sreće. Bacila sam je unatrag, prema putu s kojeg sam došla. Bilo je simbolično i teatralno, baš tako sam i željela da bude.

«Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Imam sve što mi treba.»

I dok smo stajali na toj granici s Njemačkom, svjesni da nemamo ništa i da se nikada nećemo vratiti, i dok smo gledali prema naprijed, prema «obećanoj zemlji» Njemačkoj koja nas nije htjela primiti jer nismo imali garantno pismo, moj tata je raskrilio osmjeh i ruke, zagrlio nas troje i rekao «Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Imam sve što mi treba.» To je jedna od mentalnih sličica koje se jako često sjetim i koja je postala moj životni moto, moja motivacija i utjeha za sve životne situacije. Jer zaista treba li joj bilo što dodati? Nakon toga o ratu više nismo pričali. Počeli smo preživljavati novi rat koji je u tišini, u nama, tek počinjao. To mi je bilo tako teško nekome objasniti pa nisam niti pokušavala, tek jednom-dvaput u zadnjih 25 godina, i evo još jednom danas.

Imam dvoje djece, dječaka od tri godine i djevojčicu od osam mjeseci, i brine me novo jačanje nacionalizma i netrpeljivosti pod različitim krinkama vjere i politike, naročito otkad imam djecu i naročito što govorimo o kvazi-modernim i civilizacijski "naprednim" zemljama. Čini se nevjerojatno to što se događa, čovjek se zapita hoćemo li se istrijebiti pojedinačno, terorizmom, novim svjetskim ratom, nuklearnom bombom ili čime već. Pa iako nisam niti fatalist niti depresivac, teško je oteti se dojmu da stvari već dugo ne štimaju, duboko osjećam poraz ljudskosti i zlu slutnju koje nezaustavljivo rastu. Ne znam što bi tu pojedinci mogli napraviti, možda će Zetra projekt biti korak naprijed, možda ne, ali svakako treba pokušati.

Ponekad sumnjam u preostalu ljudskost, pa čak i u svoju zdravu pamet. Što bi se reklo kod nas «Tko je tu lud?». Na primjer, aktualna je izbjeglička kriza. Gledam te jadne ljude i djecu koji su cijeli život strpali u vrećicu i prelaze mora, rijeke, države, granice, bodljikave žice i koridore u potrazi za boljim životom. Da, možda se među njima sakrio i kakav kriminalac, loš čovjek, kakvog nađeš u bilo kakvoj populaciji, ali generalno sirotinja koja ne zna gdje će i kako će, ali zna da mora spasiti živu glavu, djecu, po bilo koju cijenu. Uh, poznat mi je taj osjećaj, strašno je to iskustvo, svaka sličica ti se utisne kao da si žigosan njom i ostaje zauvijek. Vidim na tim licima strahotu proživljenog i oplačem javno ili u sebi, skoro svaki prilog u medijima. I čini mi se da svi to moraju na isti način vidjeti i suosjećati.

Bila sam uvjerena da svi moji bliski prijatelji, pa čak i poznanici misle isto. A onda čuješ anti-izbjegličke, anti-ljudske, nacionalističke i sadističke komentare naoko normalnih, kulturnih ljudi s kojim si možda još jučer čavrljao o svakodnevnim temama. E tu ja vidim najveći poraz ljudskosti. Pa kako si ti, neobilježen ratom, osobnim strahotama, neugrožen, potpuno neupućen u tekovine tog naroda, uspio postati toliko "nabrijan", samoživ i ljudogrozan. Zgrozim se što su takvi oko mene, što ih je tako puno, što im ne mogu objasniti, što će njihova djeca s mojom sjediti na nekom igralištu i razmjenjivati mišljenja. Što ako ih bude previše, što ako im povjeruju? I gdje god na svijetu zaviriš, čiji god dnevnik odgledaš, vidiš iste ljudske mržnje, patnje i opasnosti. To je zbilja zabrinjavajuće čak i za nas optimiste.