Jadranka 1991

Dnevnik: "Mi djeca želimo da nas ne dijele na Srbe, Hrvate, Muslimane"

Jadranka Pejaković je kao 13-godišnja htjela spriječiti rat – skupila je skupa s drugaricama 11.586 potpisa za mir i bila na pozornici u Zetri. Poručila je djeci širom Jugoslavije da se pridruže njenoj borbi za mir. Svoja sječanja zapisala je dva dana nakon koncerta, "da se sjećam najljepših trenutaka u svom životu":

30.07.1991. godine
Danas je najmirniji dan u ovoj sedmici. To mi dođe kao mali odmor, pa sam odlučila da napišem mali podsjetnik, tj. ovaj papir da se ove sedmice sjećam za cijeli život. Kad budem baka da se sjećam najljepših trenutaka u svom životu. Krenuću ovu sedmicu ispočetka, da onaj koji čita sve može fino povezati.

Prvi dan mog sakupljanja potpisa je 21.07.1991. god. Tada je išlo vrlo slabo, jer je išlo neorganizovano i bez ikakvog poleta. Sakupili smo tek negdje oko 160 potpisa. Drugog i trećeg dana je išlo zapanjujuće dobro. Drugog dana me je intervjuisao Milan Cvjetinović za svoj list „Front slobode“, i ja sam bila i više nego presretna. Sutradan me je zvala teta Nura iz „Radio Tuzla - Sunčani semafor“-emisije i rekla mi da bi voljela da me upozna i napravi sa mnom jednu jednosatnu uživo-emisiju, a na moje pitanje ko joj je to javio, rekla je urednik „Fronta slobode“. To je za mene bila bajka, nešto nestvarno što nisam ni sanjala da se meni može dogoditi. Ipak sam se sabrala i došla u „Radio Tuzlu“, gdje smo snimili emisiju i gdje sam ja pozvala djecu iz drugih naselja da mi se pridruže u borbi za mir.

I zaista mi se jako mnogo djece odazvalo i ponudilo da sakupimo sve potpise na jedno mjesto i odatle da pošaljemo u YUTEL-agenciju. Odlučeno je da to bude kod mene, tako da smo mi svi za 4 dana sakupili 11 000 potpisa. Tada sam odlučila da nazovem Čika Zekerijaha Smajića u YUTEL i da ga zamolim da on lično primi pismo sa potpisima da bi ja bila sigurna da se naš toliki trud nebi bio uzaludan. On me je zamolio, ako bi ja mogla da lično dođem na miting i donesem mu to. Ja sam malo razmišljala jer sam se bojala da sama idem u Sarajevo, ali kad sam još od njega čula da se moji ne boje, da će me on lično primiti kao svoga gosta, onda sam pristala. Još kad mi je tata javio da će me on voditi nije bilo nikakvog razmišljanja.

Krenula sam ujutro u 7 sati pred medicinskim centrom i to besplatnim autobusom. Izašli smo u Sarajevu i taksijem otišli do RTV. Tamo nismo našli Čika Zeku, ali smo se dogovorili i Čika Zeki ostavili poruku. Miting je trebao biti na Marindvoru, ali je zbog kiše odgođeno da bude u ZETRI.

Tu mi je bilo divno, jako su se brinuli o meni, kupovali mi sokove, sladolede, kolače, tortice i još svašta, a za mene je bilo doživljaj upoznati Tupurkovskog, Bogića, Čengića, Bregu, Harija, Vajtu, Reginu, Merlina, Zekerijaha, Smajića, Gorana Milića, Gordanu Sušu i sve članove pjevačkih grupa, sve poznate Yutelovce i još mnoge, mnoge, mnoge poznate ličnosti.

A onda najsvečaniji i najuzbudljiviji trenutak tog dana, sedmice i mog života. Izlazak pred milionsku jugoslovensku publiku koja mi stalno plješće. Onda sam dočekala kraj, oprostila se sa Yutelovcima, pjevačima i poznatim ličnostima, sjela u autobus i krenula za Tuzlu. Cijelo vrijeme puta su me saputnici Tuzlaci hvalili i pozdravljali.

Kod kuće su me dočekali svi oduševljeni i zadovoljni, a i moje raspoloženje je bilo super. Sutradan, tj. jućer sam se odmarala, a danas sam opet počela sa radom. Mnogo ljudi me prepoznaje i ljubi, časti i hvali. Ja sam jako sretna.

Sutra opet imam emisiju na radiju, gdje ću da porućim ono što nisam mogla zbog pretrpanosti programa u Sarajevu na mitingu, a to je da ja imam samo 13 godina i da valjda one usijane glave koje brzo treba ohladiti da ne bi napravili požar, valjda oni shvataju da smo mi djeca prestali da se igramo, a umjesto crtanih filmova gledamo YUTEL i Dnevnik, jer se bojimo za sebe, svoju rodbinu, prijatelje i sunarodnike. I još to da mi djeca želimo samo da polako rastemo i da nas ne dijele jer se ljudi i djeca ne dijele ni na crnce ni na bijelce ni na Srbe, Hrvate, Muslimane...ljudi i djeca se samo dijele na dobre i zle.

Najveći kompliment što sam dobila je od Čika Zeke i teta Marice i to: Od Čika Zeke: Meni su nudili doktore, filozofe, profesore... ali ja sam ipak izabrao tebe. A od teta Marice: Ona je zaslužna što Tuzlaci idu u Sarajevo i cijela Tuzla treba da se brine o njoj.

Jadranka Pejaković - Jaca

Kako je Jadranka preživjela rat i kako je danas, čitaj ovjde:
https://www.zetraproject.com/jadranka