Jasmina Bangert

„Pitala sam se: Zar ću biti dijete rata?“

Jasmini Bangert je Njemačka stara i nova domovina. Odrasla je u Vaihingenu, ali se njena obitelj u 80-ima vratila u Sarajevo. No, već 1992. su se vratili u gradić na jugu Njemačke. Bila je na koncertu u ZETRI 28.7.1991. godine.

Imala sam 16 godina kada sam sa prijateljicama prisustvovala koncertu "Yutel za mir“ u ZETRI, gdje smo stajale usred one gomile ljudi. Moj otac, koji je bio taksista, čekao me ispred dvorane, jer nije bio oduševljen idejom da prisustvujem koncertu. Nakon dva sata sam morala kući. Roditelji su se brinuli pošto su se u Hrvatskoj već vodile bitke.

Rođena sam i odrasla u Njemačkoj, ali smo se 80-ih vratili u Sarajevo. Roditelji su željeli da njihova djeca u BiH idu u školu, da praviljno naučimo materni jezik. Tada sam vodila dnevnik u koji sam ovih dana ponovo zavirila. Moj zadnji upis je iz septembra 1991. godine u Sarajevu. Postala sam svjesna da je u mojoj zemlji počeo rat. Pitala sam se: Zar ću biti dijete rata? Ko zna gdje će život da me odvede...

Sjećam se kako nam je učiteljica pred Bajram u aprilu 1992. govorila: „Vidimo se u ponedjeljak!“ Nismo se više vidjeli. Grad je već bio pun kojekakvih barikada. Tek sam kasnije shvatila mnoge stvari: tenkovi koji su prolazili kroz grad prije nego što su cjevi okrenuli prema gradu, vojnici na barikadama - sjećam se kako smo ih išli gledati; šta ćeš, bili smo djeca. Strah se tek kasnije počeo uvlačiti.

Prvi put sam ga osjetila kada smo autobusom napustili Sarajevo. Stric, koji od 1960. godine živi u Njemačkoj, rekao je mojim roditeljima: „Pošaljite mi barem djecu!“ Tako smo mama, baka, brat i ja 16. aprila 1992. napustili Sarajevo. Sljedećeg jutra smo stigli na kolodvor u München, gdje nas je stric dočekao. Otac i djed su ostali u Sarajevu. Djed je nekoliko poslje stigao u Njemačku, otac tek nakon dvije godine.

"Kad smo tatu jednog dana vidjeli na televiziji znali smo: ranjen je, ali je živ."

U početku smo se zahvaljujući vezistima mogli čuti s njim. No, uskoro više nije bilo veze. Šest mjeseci nismo čuli za njega, nismo znali što je s njim. Gledali smo vijesti da saznamo što se u Sarajevu dešava. Jednog dana smo ga vidjeli na tv-u i saznali: ranjen je, ali je preživio. Svjesna sam koliko smo imali sreće, jer je sve moglo doći i drugačije. To mi daje snage.

U Vaihingenu sam išla u školu i radila sam kao asistentica zubara. Pošto smo u 80-ima Njemačku dobrovoljno napuštali, nije nam više bilo dozvoljeno ostati - izgubili smo status izbjeglica, zbog čega smo se vratili u BiH.

Kada sam Sarajevo prvi put poslije rata posjetila, suze su same tekle. Grad je se naglo promijenio. Toliko ljudi - čitava jedna generacija - skoro svi su nestali. Prijatelji, poznanici: ili su otišli ili su poginuli.

U BiH, nikada nisam imala svađe sa ljudima druge vjere ili nacionalnosti, to u školi i društvu uopće nije bilo važno. Tek sam u Njemačkoj osjetila podjele - odjednom su se stvorile različite grupe. Pričali smo, ali smo tačno znali tko je što: Hrvat, Srbin ili Musliman/Bošnjak. Iz priča mog oca znam da je u 70-ima bilo drugačije: postojao je jugoslovenski klub u koji su svi zajedno izlazili, pili i jeli.

Obitelj mi već 18 godina živi u Sarajevu. Tamo sam upoznala svog bivšeg muža koji je kao njemački vojnik bio stacioniran u BiH. Sa njim sam se vratila u Njemačku. Moja kći ima 9 godina i odrasla je sa mojom pričom. Želim da zna da se život za tren može promijeniti. Imala sam 16 godina, bila sam vesela. Željela sam živjeti u tom gradu, u toj zemlji. Imala sam planove za budućnost, htjela sam studirati. No, sve je došlo drugačije. Ipak, zadovoljna sam. Želim da mi kći zna da smo svi isti te da se moramo poštovati. Iz dana u dan joj govorim: „Iako ćeš čuti mnoge različite stvari: ljubav postoji!“ Želim da vjeruje u to. Jednog dana će također pročitati moju omiljenu knjigu „Ljubav je šihirbaz, babo“ od Nure Bazdulj-Hubijar. Razumijet će da je ljubav svemoćna...