Jasmina Hostert

„Imam problem sa lažnom predstavom istine“

Jasmina Hostert je u Sarajevu kao dijete izgubila desnu ruku. Da bi preživjela, sa obitelji je morala doći u Njemačku. Danas je predsjedavajuća regionalne frakcije njemačke stranke SPD u Böblingenu. Pored toga se kao glavna tajnica okruga angažuje za izbjeglice.

Živjela sam zajedno sa ocem i bakom na Dobrinji. To je dio Sarajeva koji je izgrađen povodom Zimskih Olimpijskih Igara 1984.: moderan i sa stanovima za obitelji. Sjećam se da smo od vrata do vrata, od jedne trgovine do druge išli kako bi skupljali potpise za mir. To je bila ideja jedne prijateljice. Ne znam što se kasnije desilo sa listama.

Za mene je rat iznenada počeo. Jednog dana su odrasli počeli postavljati željezne šipke na ulaze zgrada, navodno zbog sigurnosti. Dobrinja je bila blizu aerodroma gdje će se uskoro nalaziti prva linija. Onda je došlo vrijeme kada su nam roditelji govorili da više ne smijemo izlaziti. Tako je to počelo i sa prvim napadima. Po noći smo morali u podrum. Onda je počelo nestajati struje i vode. Otac se priključio obrani Sarajeva, često je otišao na liniju. Škole su tada već odavno bile zatvorene. Kada se hrana zbog nedostatka struje počela kvariti, komšije su si međusobno pomagali. Ako je kod nekoga počela raditi peć, onda se odmah 10 komada kruha peklo.

U to vrijeme nisam osjećala neki strah, on se tek kasnije počeo pojaviti. Kao dijete se brzo snalazite u bilo kakvoj situaciji. Odrasli su nam govorili da će se sve ovo uskoro završiti. Možda su i vjerovali u to. Da nisu, i mi bi odavno napustili grad. Kada se moja najbolja prijateljica pozdravila sa mnom prije nego što je otišla u Švedsku, rekla mi je: „Vidimo se za nekoliko tjedna!“
Brinula sam se za mog oca. Otac moje prijateljice je na početku rata poginuo na liniji. Zbog toga sam sve više osjećala strah od smrti.

Uskoro smo se preselili kod tetke i kod mojih rodica u dio grada za koji smo mislili da je sigurniji od Dobrinje. No, rat nas je i tamo uskoro stigao. Najveći problem su bili snajperi. Svugdje su bili i bilo im je svejedno na koga pucaju. Gađali su čak i djecu. Međutim, to nas nije moglo spriječiti da izlazimo vani - nismo cijeli dan mogli sjediti u kući. Po noći smo čuli zvuk granata i kako padaju po gradu, znajući da su i nas mogle pogoditi. Tih dana smo se veoma često molili Bogu. Baba mi je bila velika vjernica. Često smo spavali na podu misleći da ćemo tako biti sigurniji.

Jednog jutra u oktobru 1992. sam zajedno sa stricem bila vani u dvorištu. Pošto tada nije bilo struje, rano smo išli u krevet, zbog čega smo se uvijek rano budili. Cijela obitelj je htjela posjetiti drugog strica u bolnici koji je bio ranjen. Taman sam stricu dodala vode da opere lice, kada je granata pogodila auto koje je bilo parkirano u dvorištu, samo 4 metara udaljeno od nas. Bila je to mala granata koja je strica i mene ranila. Letjela sam nekoliko metara, bilo je užasno vruće i glasno. Ujedno je vladala i potpuna tišina. Auto je počelo gorjeti. Zvala sam upomoć i otac je stigao do mene. Podigao me i odmah spustio na pod kada je vidio što se desilo sa mojom rukom. U tom trenutku sam ju još imala. Imala sam sreće što mi je tetka bila pedijatrica. Odmah me je zavijala, jer bi inače iskrvarila i otišli smo u bolnicu. Sjećam se da sam se cijelo vrijeme molila Bogu i da sam izgovorila neke molitve na Arapskom koje ni sama nisam razumjela.

Nakon što su me primili u bolnicu, dobila sam narkozu i ruka je amputirana. Sjećam se kako sam se probudila te pomislila da sam uspjela sačuvati ruku. Onda sam uzela svu snagu i sa lijevom rukom pokušavala pipati desnu ruku. Derala sam se kroz čitavu bolnicu: „Vratite mi moju ruku!“. Za smirenje su mi dali sok od naranče koji me je uspio smiriti. Godinu dana nisam pila sok od naranče, bio je veoma ukusan. I to je bilo to. Pomirila sam se činjenicom da je ruka nestala. Nisam imala vremena plakati za njom. Jedino sam željela da bol nestane.
Nekoliko mjeseci sam ostala u bolnici. 2-3 puta sam operisana što je svaki put boljelo kao ludo. Rana nije htjela zacijeliti i svaki put bi se ponovo upalila. Nije bilo antibiotika, uvjeti u bolnici su bili katastrofalni, ljudi su spavali na hodniku. U mojoj je sobi bilo 8 djece, svi su izgubili po ruku ili nogu. Snajperi su gađali stakleni hodnik koji je spojio zgrade klinike.

Ekipa doktora organizacije „Kap Anamur“ je pogledala moju ranu. Govorili su mi da hitno moram u inozemstvo, inače bi mi morali amputirati cijelu ruku, tj. do ramena. Došli su sa avionom koji je nažalost već bio pun. Rekli su mi da moram uspjeti doći do Njemačke kako bi mi pomogli. To je bilo u martu 1993. Otac je odlučio da moramo napustiti opkoljeno Sarajevo, zbog čega smo se po noći i po magli probili kroz vatrene linije.

Prvo smo se vratili u naš stan. Tamo smo se našli - kako bi danas govorili - sa jednim švercerom. Nalazili smo se u maloj grupi od 8 do 10 ljudi. To je bio pakleni trip. Dok su pucali po nama, pretrčavali smo pistu aerodroma. Bilo nam je kao na vatrometu, samo malo ružnije. Zbog toga ih i danas ne volim. Sa druge strane piste su nam u susret išli neki ljudi koji su švercali hranu i cigare u grad. Sjećam se jednog plastičnog kanistera u kojemu su spremili jaja za kajganu. Sigurno su spremali ogroman omlet! Trčali smo, puzili, bacali smo se na zemlju. Švercer nam je cijelo vrijeme dao naredbe: „Stanite! Nazad! Naprijed! Sada trčite što brže!“.
Kada smo uspjeli preći pistu aerodroma, pozdravili smo se sa švercerom. Otac mi je nekoliko godina kasnije pričao da je na povratku u grad poginuo.
Tog proljeća sukob između Hrvata i Bošnjaka još nije izbio. Čim smo izašli iz Sarajeva, vladao je mir. Otišli smo u Kiseljak gdje je sve bilo mirno. Trgovine su bile otvorene, mogli smo kupiti banane, uvečer smo otišli u kafić na piće, slušali smo pop-glazbu. Nekoliko tjedna kasnije je rat stigao i do Kiseljaka.

Iz Kiseljaka je bilo teško doći do Hrvatske. Sjećam se kako smo kroz šumu došli do granice. U Hrvatskoj, gdje smo dobili vize, je bilo lakše nastaviti dalje. U noćnom vlaku smo preko Slovenije stigli u Bonn. Tamo nas je dočekala jedna Hrvatica koja je radila u dobrotvornoj organizaciji. Primili su me u bolnicu gdje sam dva puta operisana. Imali smo sreće što nismo morali u prihvatni centar za izbjeglice, već što nas je jedna obitelj primila kod sebe. Žena koja nas je primila je postala veoma važna osoba za mene i moj život. Brinula se da uprkos teškoćama sa jezikom uspijem upisati gimnaziju. Kada je moj otac 1997. odlučio da se vratimo u Sarajevo, željela sam ostati kod nje. Kada sam napunila 18 godina, ona me je adoptirala zbog čega danas nosim njeno prezime.

U Bonnu sam studirala politologiju, povijest i povijest umjetnosti. Kasnije sam se preselila u Böblingen gdje mi je bivši muž radio. Tamo sam se aktivno počela baviti politikom. Danas sam glavna tajnica regionalne frakcije SPD-a i predsjedavajuća vijeća u Böblingenu.
Sa ratom se dugo nisam bavila, sve dok nisam počela pisati magistarski rad u kojem istražujem procese demokratizacije u BiH.

Ne volim što mnogi hvale stara vremena. Ipak nismo svi bili braća i sestre, rat nas nije mogao iznenaditi. Mnogi su željeli da ne dođe do rata, zbog čega smo tada i ostali u Sarajevu. No, ostali smo također iz razloga što nam je bilo dobro. Teško je ostaviti ugodan život. Otac je imao dobar posao, tek smo kupili vlastiti stan, tetka mi je bila doktorica.

Za mene nikada nije bila opcija vratiti se. Upustila sam se u njemačko društvo i vrijednosti kao tolerancija i otvorenost su mi veoma važne. No, u BiH to - barem kako ja to vidim - još uvijek ne funkcionira. Još uvijek osjećam mnogo intolerancije, diskriminaciju žena, invalida i homoseksualaca na svim razinama društva. Bilo bi mi veoma teško naći svoje mjesto u Sarajevu.

Ono što je još gore nego prije rata: Rat je uspio podijeliti bh-društvo na osnovi nacionale i vjerske pripadnosti, granice danas postoje između naroda BiH. Ukoliko ne upoznajete drugoga, predrasude se još lakše učvršćavaju. Nacionalnost mi zbog mojih doživljaja uopće nije važna. Smatram se kao majku, politologinju i ženu.

Pitanje koje si također postavljam je sljedeće: Kako bi mi život inače tekao? Iako imam samo jednu ruku, živim u državi u kojoj se osjećam dobro. Da nisam izgubila ruku, ostala bi u BiH, studirala bi tamo, živjela bi tamo i sigurno bi stvari vidjela potpuno drugačije.

Pacifistkinja sam. Gdje ima oružja, ima i rata. Svaka vrsta dostavljanja oružja bi zbog toga trebalo zabraniti. Ne podržavam rat, jer ne želim ponovo doživjeti ono što sam kao dijete morala doživjeti. Međutim, ljutnja i mržnja mi također ne pomažu. Mržnja nikada ne smije biti odgovor.

Izbjeglice u Njemačkoj su me podsjećale na moju sudbinu. Aktivna sam u pomoći izbjeglicama, kuma sam jedne obitelji kojoj mogu pomoći oko praktičnih stvari - prijava vrtića, plaćanje struje itd.
Dužni smo biti solidarni sa ljudima koji su u nevolji, tu nema rasprave. I Njemačkoj su strane zemlje poslije drugog svjetskog rata pomogle iako ih je Njemačka napadala. Ako si ti jak, a drugi su slabi, onda im moraš pomoći. To ima za rezultat da je mnogima dobro, te da je društvo stabilno. Zbog toga je solidarnost osnova svakog društva.

Integracija za mene nikada nije bila problem. Nikada mi se nitko nije rugao. Nikada nisam doživjela da netko priča viceve o meni. Međutim, njemačku vlast i urede za strance sam doživjela kao veliku prepreku. Npr. borba za boravak: prvo smo nekoliko godina dobili „Duldung“, poslije toga pravo boravka na godinu dana, zbog čega sam uvijek iznova morala dokazati da sam od rata traumatizirana. Ured za strance je tražilo dokaz terapije, tj. da sam uspješno liječena i da ću se moći vratiti. Moja maćeha je tada počela galamiti: „Što uopće hoćete od nas? Ruka joj više neće narasti!“