Lidumil Alikalfić
Ko‘ kad Vam gori dio tijela
Lidumil Alikalfić je arhitekt Zetre u Sarajevu u kojoj se 28. jula 1991. održavao koncert „Yutel za mir“. Zetra je 21. 5. 1992. bila granatirana. Od tog dana Lidumil Alikalfić nije bio tu, tek nakon duljeg oklijevanja je pristao na intervju za nas u Zetri.
1977.\ godine bio je raspisan jedan natječaj za uređenje ovoga cijelog prostora, a moj kolega Dušan Džapa i ja smo dobili prvu nagradu, tako je krenulo sa realizacijom Zetre. Sljedeće godine Sarajevo je bilo nominirano za olimpijske igre i naknadno je zahtjevano da Zetra ima 12.000 sjedećih mjesta za hokejaška takmičenja, umjetničko klizanje itd. Promijenili smo planove i povećali dvoranu, te vani dodali još jednu kružnu pistu od 400 metara za brzo klizanje. Tako je Zetra postala glavno mjesto održavanja olimpijskih igara.
I kao nekadašnji igrač košarke, potom i kao trener, uvijek sam ekipu vodio sa nivoa terena. I moj doživljaj igre je taj. S tog nivoa je teško imati osjećaj za transparentnost prostora. Zato se ljudi i penju na visoke tribine da bi mogli imati bolji osjećaj za prostor. Kad me pitate gdje se najbolje osjećam onda je to ipak ta pozicija. Sa mojih 1,83 m visine moje omiljeno mjesto u Zetri se nalazi dole - na parketu dvorane.
Zetra je skraćenica za „zelena transverzala“. Rodonačelnik tog termina je bio jedan od naših najistaknutijih profesora, pokojni Juraj Neidhardt. On je naš istaknuti arhitekt, urbanist i planer prostora. Sarajevo po svojoj konfiguraciji ima izduženu formu. Dakle longitudalnu formu i kreće se od istoka prema zapadu i ima praktično tri glavne saobraćajnice zvane longitudalne saobraćajnice. Te longitudale su bile ortogonalno presječene transverzalama i njemu je tada po prvi put na pamet pala ideja da se koševska dolina, koja je bila sva ispunjena sportskim igralištima itd., spoji u formi zelene transverzale sa Trebevićem, sa planinom. I da se na taj način presječe tu monotoniju koja ide od istoka prema zapadu. To je bila dakle ta zelena transverzala koja bi trebala da oplemeni grad, da doprinese boljem životu.
Mom kolegi i meni se to dopalo. Ali posto je “zelena transverzala” dugačak naziv i prekomplicirano ga je izgovarati, onda smo to iz praktičnih razloga smanjili na Ze-tra, Zetra. Kasnije je taj termin bio zloupotrebljen u dnevnopolitičke, da ne kažem nacionalističke svrhe. Da je, navodno, riječ o nekom prodoru neoosmanizma od Turske preko Albanije, na Bosnu, na Sandžak itd., i da je to ta zelena transverzala, ali to su besmislice apsolutno.
Slabo se sjećam koncerta „Yutel za mir“, ali znam da je to bio veliki događaj. Zetra je bila dostojno mjesto za to. Ni devet mjeseci poslije je pogođena granatama. To je bilo 21. maja 1992. To je dan koji neću zaboraviti, jer sam paralelno s tim, znate, doživio da je i moj stan granatiran. Tako da mogu na određen način da ocijenim šta znači kad vam stan granatiraju. I kad vam granatiraju vaše životno djelo. Ne bih se mogao odlučiti šta mi je teže bilo. Ne znam u koju vrstu zločinačkog nastupa svrstati to da se ruši jedna sportska dvorana. Oni su je gađali zapaljivim granatama i kad su ljudi pokušali da je gase, vatrogasci, onda su pucali po njima i tako su na određen način stvorili situaciju da su ljudi spašavajući živote pustili nek‘ gori šta gori. Bili smo tu i moj kolega i ja. Tu smo kružili bez ikakvoga smisla, jer ne znam šta smo mogli tu uraditi. Ali nismo mogli biti na drugom mjestu. To je k‘o kad Vam gori dio tijela.
Nakon tog dana više nisam bio ovdje. Razlog je, između ostalog, što nas niko nije potražio kada se 1999. Zetra obnavljala. Mi smo bili potpuno zaobiđeni. To je nas tako povrijedilo da, evo sad je preko 24 godine prošlo, a ja sam sa vama prvi put opet ušao u Zetru. Zetra je još uvijek moja dvorana. Vaše dijete je vaše dijete. Otišlo ono na lijevu ili desnu stranu, postalo gay…ne znam ni ja, to je vaše dijete. Tako da je to nešto što čovjek nosi sa sobom. Pošto sam ja i roditelj, ja to apsolutno doživljavam kao moje vlastito dijete.