Maja Jusufbegović
„Zašto nas nitko nije čuo?“
1991. godine, Maja Jusufbegović je imala tek 13 godina. Ipak, roditelji su joj dozvolili da autobusom krene u 200 kilometara udaljeno Sarajevo, gdje je prisustvovala YUTEL-ovom „Koncertu za mir“ u ZETRI. Pored Maje, svi su putnici u autobusu znali da je stanje napeto, te da nešto ozbiljno slijedi.
Živjeli smo u Derventi, gradu sa 30.000 stanovnika na sjeveru BiH. Cijeli grad se 28. jula 1991. god. okupio blizu naše kuće kako bi ušli u jedan od autobusa koji su krenuli ka Sarajevu. Tog dana se održavao „Koncert za mir“ u ZETRI. Dok sam pokušala nagovoriti roditelje da me puste u Sarajevo, prvi autobusi su već polazili. Brinuli su se za mene, što mi je iz današnje perspektive sasvim razumljivo: htjela sam na koncert koji se održavao u 200 km udaljenom Sarajevu, a imala sam tek 13 godina. Već sam iznijela sve argumente koje sam pripremila, više nisam znala što da kažem. No, znala sam da pod svaku cijenu želim na koncert. Htjela sam biti dio svega toga. Mislila sam: što više ljudi, to bolje.
Otac je uvijek jednu ruku držao u džepu. Nebitno da li je hodao ili stojao, jednu ruku je uvijek držao u džepu u kojem je imao pare. Dugo me je pogledao, izvadio nešto para iz džepa i rekao mi je: „Ovo ti je za ćevape u Sarajevu.“ Uspjela sam stići na zadnji autobus. Grad je organizirao prevoz. Atmosfera u autobusu me podsjećala na izlet sa prijateljima. Pjevali smo, smijali smo se i jedva smo čekali da stignemo na koncert.
Dio sam jedne dobro informisane generacije. U školi smo naučili sve moguće, svijet nam nije bio nepoznat. Može se reći da smo se osjećali kao građani svijeta. Bio je običaj da svake večeri u 22 h gledamo Yutel. Bili smo dobro informisani. Zbog toga smo svi u autobusu znali da napeta situacija više nije nekakva igra. Derventa je blizu granice sa Hrvatskom, a u Sloveniji i Hrvatskoj je rat već počeo.
Osjetili smo da je situacija ozbiljna. Iako nismo htjeli vjerovati u ono što se već oko nas dešavalo, u suštini smo znali što nas čeka.
Bili smo puni motivacije i nade da će koncert u pozitivnom smislu dijelovati. Svi smo u dvorani bili uvjereni, a bilo nas je 20.000 ljudi. Sjećam se da je tog dana livala kiša - kako se kod nas kaže: „nebo se otvorilo“. Bilo je ljeto, a ličilo je na jesen. Zaista me je impresionirala činjenica da je uprkos lošem vremenu došlo toliko ljudi. Mislim da je ta večer bila zadnji pokušaj spasiti Jugoslaviju, ili barem ono što se još moglo spasiti.
Priče iz tog vremena nemaju veze sa nekakvom fata-morganom, iako tako zvuče nakon krvavog i brutalnog rata čiji smo svjedoci bili. Ono jedinstvo, onu pozitivnu energiju koju su ljudi u Sarajevu širili, ona je bila nevjerovatna, to se ne da opisati riječima! Zaista svakome želim da nešto slično doživi.
Pošto je koncert pomaknut 3 sata unazad, nisam mogla ostati do kraja - morala sam stići na autobus. Kako god, bila sam veoma sretna i zadovoljna. Imala sam osjećaj kao da sam učinila nešto za mir u Jugoslaviji, tj. da se održi. No, kada je rat zahvatio BiH, cijelo vrijeme sam se pitala: zašto nas nitko nije čuo? Kako je moguće da nitko nije saslušao toliku masu ljudi? Do danas ne razumijem kako smo mogli dopustiti da nas podijele. Ljude koje sam voljela prije rata, i danas volim. Ni rat to ne može promijeniti.
28.07.2013. god. sam posljednji put bila u Sarajevu. Taj datum ću zauvijek zapamtiti, nitko me ne mora podsjećati na taj dan. Nekoliko godina poslije koncerta me moj otac pitao što bi bilo da me tada nije pustio na koncert: rekla sam da mu to nikada nebi oprostila.