Marija Lazarevska
„Budućnost na Balkanu je veoma nesigurna, zbog čega ljudi - vjerovatno - pate za starim vremenima“
Marija je imala tek 6 godina kada su ju njeni roditelji poveli na koncert „Yutel za mir“ u ZETRU. Nekoliko mjeseci kasnije, Marija je u konvoju morala napustiti Sarajevo. I danas se sjeća trenutka kada je razumjela da se zemlja, koju su njeni roditelji od srca voljeli, raspada.
Imala sam 6 godina kada smo prisustvovali koncertu u ZETRI. Roditelji su poveli mene i mlađeg brata. Za njih je bilo od velikog značaja biti dio tog pokreta. Uostalom, voljeli su YU-Rock. Kada smo stigli do dvorane, ona je već bila puna ljudi. Pošto smo brat i ja bili mali, roditelji su za nas potražili sjedišta. Kada su ljudi vidjeli da su roditelji došli s nama, tj. sa malom djecom, mnogi su ustali i ponudili nam njihova mjesta. Ne sjećam se svih detalja, ali dobro se sjećam nevjerovatne i pozitivne energije svih u dvorani prisutnih ljudi.
Kasnije su mi roditelji pričali o koncertu; npr. da je atmosfera u dvorani bila sjajna, da je svugdje bilo sretnih i zadovoljnih ljudi koji su se borili za jednu stvar: za mir! Jedina želja im je bila nastaviti život na - ako se ta riječ smije koristiti - normalan način. Željeli su zaustaviti rat koji je već počeo i nastaviti život kojeg su ionako već živjeli - posebno u Sarajevu! Taj grad je ličio na Jugoslaviju u mini-formatu. Živjeli smo u tom gradu i bilo nam je sasvim svejedno tko je šta. Nije bilo važno koje si nacije. Nitko te nije pitao. Jednostavno smo svi bili ljudi. U jedno sam potpuno sigurna: nitko taj rat nije želio. Nitko nije razmišljao o tome da će jednog dana stvarno izbiti. Ta misao je bila apsurdna. No, dobro se sjećam trenutka kada sam shvatila da nešto više nije u redu.
Živjeli smo na Grbavici, odmah iza stadiona „Želje“. Komšije su nam bile kao vlastita obitelj, zajednički život sa komšijama je tada bio drugačiji od današnjeg. Bili smo veoma bliski, sve smo dijelili. I danas se sjećam jedne situacija koja mi se urezala u sjećanje: Jednog dana su rano ujutro komšije došle do nas. Imali su nekoliko komada kruha u ruci i govorili su nam: „Uzmite ovaj kruh! Grad je potpuno blokiran. Tko zna kada ćemo ponovo moći kupiti nešto za jelo. Počeo je rat.“
Roditelji su nam iz dana u dan govorili kako će se ovo uskoro završiti. Svakog tjedna su nam to ponavljali. Međutim, situacija se iz dana u dan pogoršavala. Pošto je Grbavica blizu centru grada, uvijek smo se morali skrivati, jer su kod nas borbe bile posebno žestoke. Kod kuće smo stalno morali leći na pod, da nas snajper ne bi mogao nanišaniti i pogoditi. Većinom smo se skrivali u podrumu. Zavjese su također uvijek bile navučene. Sjećam se mraka u kući i bljeska kada bi vani padale granate. Kada bi se skrivali u podrumu, otac bi se brinuo da sav alat kojeg je imao, čak i lopatu, imamo blizu nas da bi se imali čime braniti ako bi nas netko napao. Također, pojeli smo sve zalihe namirnica koje smo imali, jer nije bilo moguće kupiti svježe. Sve se to desilo prije nego što sam krenula u školu.
U ratu ne pate političari koji donose odluke o velikim stvarima, već obični ljudi.
Roditelji su se stalno nadali da će se rat uskoro završiti. No, razočarali su se. Poslije dva mjeseca opsade odlučili su napustiti Sarajevo dok je još bilo moguće. U jednom od posljednjih konvoja napustili smo Sarajevo i otišli za Makedoniju. Jedino roditelji moga oca nisu željeli napustiti grad. Po nacionalnosti smo Makedonci, većina rodbine je ionako živjela u Skoplju. Kako god, nije bilo lako ostaviti sve iza sebe - ljude, kuću, domovinu. U trenutku kada odlučite izbjeći, napuštate dio svog života.
Naša kuća u Sarajevu je za vrijeme rata izgorjela. U njoj smo izgubili sve što smo imali. Komšije koje su ostale u gradu uspjeli su spasiti neke stvari. Poslije rata su roditelji kupili stan u Sarajevu. Mislim da moj otac taj grad voli više od ičega na svijetu. Barem jednom u godini po nekoliko mjeseci pokušava živjeti u gradu, zbog čega smo prilično često tamo.
Roditelji su mi jugonostalgičari i smatraju se Jugoslovenima. Često mi pričaju kako su u Jugoslaviji imali uredan i lijep život, da se nitko nije morao brinuti za budućnost, te da su se uvijek dobro osjećali. Pričaju o ljudima oko sebe, o bratstvu i jedinstvu. Sa jugoslovenskim pasošom si bez vize mogao putovati po cijelome svijetu, dok nam danas za svaki izlet treba viza.
Za moje roditelje je Jugoslavija bila nešto kao ideja današnje Evrope. Bila je nekoliko desetljeća starija, ali osnovana na istim principima: jedinstvo ljudi različitih nacionalnosti. Od srca su voljeli tu danas razrušenu zemlju.
Život u Makedoniji danas nije jednostavan, posebno za mlade ljude. Nezaposlenost je visoka, ljudi se ne osjećaju sigurno. Većina mojih prijatelja i poznanika bi odmah napustila zemlju ukoliko bi im se pružila prilika. Naša budućnost na Balkanu je veoma nesigurna, zbog čega ljudi - vjerovatno - pate za starim vremenima.