Marinela Domančić

„Došli smo sa dobrim namjerama, bez brige i straha“

Marinela Domančić već skoro 25 godina nije bila na demonstracijama. Zadnje kojima je prisustvovala za nju su značile početak rata u BiH. 6. aprila 1992. je sto hiljada ljudi izašlo na ulice kako bi demonstrirali za mir. Na demonstrante je ispaljeno nekoliko metaka; bilo je ranjenih i mrtvih. Marinela je tada bila profesorica u jednoj sarajevskoj gimnaziji. Za vrijeme demonstracije je srela jednog od njenih učenika kojeg je pokušala odvesti kući.

Možda sam malo ranije od ostalih postala svjesna nekakve opasnosti koja se nadvila nad tadašnjom Jugoslavijom. Imam meni drage prijatelje u Vukovaru. Kada je tamo počeo rat, ljudi u Sarajevu su o tome razmišljali kao da se to dešava negdje u Burundiju: sve je to užasno, ali daleko od nas. Moj momak je bio iz Vukovara i kad je izgubio svog brata, to je mene jako rastužilo. Iz tog razloga sam u Sarajevu otpočetka išla na svake demonstracije za mir.

Koncertu „Yutel za mir“ zbog bolesti, nažalost, nisam mogla prisustvovati. No, pratila sam ga na tv-u. Svi moji prijatelji su bili u ZETRI, i moj omiljeni bend EKV je nastupao. Zbog toga mi je danas žao, što nisam iskoristila priliku prisustvovati koncertu - članovi benda, nažalost, više nisu živi.

Iako kažem da sam ranije od drugih postala svjesna da je rat moguć, moram priznati da nisam mogla zamisliti što će se u Sarajevu desiti. Razmišljajući o nama u to vrijeme moram reći: bili smo naivni. Pribirali smo svu našu moć, svu našu hrabrost i pamet, da bi nas na kraju bolesna pamet dovela do nečeg sasvim drugog.

Definitivno zadnja demonstracija moga života

Posljednje velike demonstracije desile su se 6. aprila 1992. pred skupštinom. Bilo je tu ljudi iz cijele BiH - žene, muškarci, djeca, jedno 100.000 ljudi. Postavili su binu na kojoj su održani govori. Najupečatljiviji mi je ostao Rade Šerbedžija sa ćerkicom, tj. malom bebom u naramku - vjerovatno je bila najmlađa od svih nas.

Tada sam radila u jednoj gimnaziji i srela sam jednog od svojih učenika, Sanjina Hadžiomerovića: „Dobar dan profesorice.“ „Zdravo sine! Otkud ti ovdje?“. Dok sam razgovarala s njim, prestala sam obraćati pažnju šta se na bini dešava. Odjednom je počelo nekakvo puškaranje. Mi nismo znali ni tko puca, šta puca, odakle puca. Samo su počeli zviždati meci i ljudi oko nas su počeli padati po zemlji.
U tom momentu, ja sam izgubila svoje društvo. Ostala sam sa svojim učenikom, djetetom od 16-17 godina, koji je bio sav izgubljen. Sanjin nije živio daleko od skupštine, samo par kuća iza crkve, ali nije mogao kući. Drhtali smo od straha jer nismo znali što se dešava. Ostala sam s njim.

Tako je završila tadašnja demonstracija za mir. Došli smo sa dobrim namjerama, bez straha i brige da bi nam se nešto moglo desiti, i onda doživiš tako nešto. Bilo je i ranjenih i mrtvih ljudi. Dvije žene su ubijene od snajperskog metka, Suada i Olga. Danas most preko Miljacke nosi njihovo ime. No, o tome u tom momentu još nismo znali.

Na taj način su se tadašnje demonstracije za mir pretvorile u nešto što je značilo početak rata u Sarajevu.

Takvu brigu i strah nikada više ne želim doživjeti

Nekako, malo po malo, uspjeli smo preći tu ulicu. Malo staneš, 2 - 3 metra prođeš pa staneš, pa legneš ako se mora leći. Nekako smo se provukli. Kada smo ušli u male i uske ulčice, osjećali smo se bezbjednije. Tada sam ga pustila da sâm nastavi put do kuće.

Kada sam došla kući, primjetila sam da ne znam Sanjinog broja telefona. Ime i prezime znam, znam i njegovu adresu. Uzela sam telefonski imenik - nije bilo interneta i google –a da ga pronađem - i nazvala sam ga kod kuće. Kada sam saznala da je stigao kući živ, da je sve u redu i da je sa roditeljima, meni se taj dan završio.

To je moje sjećanje na 6. april 1992. i na moje definitivno posljednje demonstracije; ne samo mirovne, nego bilo kakve. Brigu koju sam tog dana osjećala zaista više ne želim osjetiti.

Zadržala sam prijatelje koje sam i tada imala...

Rat me u toj mjeri promijenio što definitivno nisam više onako blentavo naivna kao što sam tada bila. Možda sam postala malo više nepovjerljiva prema ljudima. Sve svoje prijatelje koje sam imala prije, koji su bili iz različitih dijelova, ne samo bivše Jugoslavije nego svijeta, sam zadržala. Oni se nalaze od Australije, Kanade i Amerike do Južne Afrike. Nema gdje nemam prijatelja.

Ne sviđa mi se zatvaranje u bilo kakvu vrstu granica. Ne sviđa mi se podjela tipa mi iz EU i oni izvan EU. Ne sviđa mi se priča mi sa Balkana i oni koji nisu sa Balkana. Zaista nisam primijetila nekakve suštinske razlike između ljudi koje god da su oni boje, kako god da se zovu, koji god jezik da su govorili ako smo se mogli sporazumijeti.

Ljude jedino dijelim u dvije kategorije: one sa kojima se želim družiti i sa kojima ne želim. U ocvu drzgu kategoriju bih stavila sve zlonamjerne i one koji preko tuđih leđa žele za sebe izvući neku korist. Moji prijatelji su većinom oni koji čine dobro.