Marko Kalabota

O ratu se - nažalost - ne odlučuje na mjestu gdje se događa

Marko je imao 7 godina kada je održan koncert "Yutel za mir" u ZETRI. Nije znao za njega jer je bilo u periodu kada je zbog rata sa obitelji otišao u Austriju.

Imao sam 7 godina kada je održan koncert mira u ZETRI u Sarajevu. Uopće nisam znao za njega. Bilo je to u periodu kada smo izbjegli u Austriju. Tek sam prije 2-3 godine - od prijatelja na fakultetu - saznao da se taj koncert održavao. Kao i mnogi drugi, nisam znao koliko je mirovni pokret u Jugoslaviji zapravo bio moćan i glasan. Kada danas pogledate snimke koncerta, onda se stvarno zapitate: zar se rat ipak nije mogao izbjeći?

Tada sam bio premlad kako bi shvatio što se to u našoj zemlji dešava. Tek sam se zadnjih godina bavio sa prošlošću moje obitelji, te sam njihove priče muzički obradio. Volim HipHop, zbog čega sam - zajedno sa prijateljima srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalnosti - u svojim pjesmama pokušao ponovo oživjeti stare melodije. Na taj način sam pronašao svoj put da sve to osobno prerađujem, kao npr. u pjesmi „Moja domovina“. Povod pisanja pjesme je bila invazija SAD-a u Iraku. O ratu se - nažalost - ne odlučuje na mjestu na kojemu se događa.

Nemam skoro nikakvih osobnih sjećanja na ono vrijeme. Živio sam sa obitelji u Hrvatskoj, u Sisku. To je bilo područje u kojemu je živio veliki broj Srba. Sjećam se pucnjave koja se činila daleko od nas. No, sa vremenom je bila sve bliža. Sjećam se kako je - odjednom - vojska dominirala sliku grada. Autobusi puni djece. Sjećam se također jednog pištolja - malo je falilo da ne ubijem strica s njim. Ležao je negdje i ja sam mislio da je to igračka. Ciljao sam ga, bio je punjen, ali je stric uspio odmaknuti moju ruku prije nego što bi pucao na njega.

Kod nas je izbio pravi rat između komšija. Zamislite, komšije su dva puta bacili granatu na našu kuću; jednom se to desilo dok smo zajedno sa stricem, njegovom ženom i djecom sjedili i večerali. Samo Bog zna zašto se ništa nije desilo.

Sjećam se također jednog pištolja - malo je falilo da ne ubijem strica s njim.

Obitelj mi je tada bila podijeljena: moja majka je Srpkinja, tj. pravoslavka, a oca su mobilizirali na samom početku rata jer je bio Hrvat. Zahvaljujući nacionalnosti moga oca, dugo smo bili pošteđeni bilo kakvih nemilosti. No, kasnije su upravo Hrvati moga oca odveli u logor, zajedno sa Srbima i Hrvatima, koji su bili prijateljski naklonjeni Srbima. Slučajno je netko od vojnika u logoru prepoznao moga oca, zbog čega nije ubijen, već „samo“ isprebijan.

Moja majka je bila član „Komunističke partije Jugoslavije“. U tom periodu je išla na demonstracije, jer je shvatila čemu sve ovo vodi. Zbog toga smo 1991. god. napustili Jugoslaviju i otišli kod poznanika u Austriju. Podnijeli smo zahtjev za traženje azila i prošli smo kroz cijeli program imigracije bez ikakve pomoći od strane države. Živio sam, zajedno sa mamom, u domu za izbjeglice.

Poslije škole sam morao u nekakav dom - sve dok mama nebi završila sa poslom. Nisam imao stola na kojem bi mogao uraditi zadaću. Zbog toga sam morao kleknuti na koljena i na podu naučiti Njemački. Moja majka se nadala kako ću završiti neku dobru školu. No, tada je bilo prerano razmišljati o tome. Ipak, prije 2 godine sam završio ekonomski fakultet u Innsbrucku. Danas radim u blizini Bregenza, gdje sam zadužen za upravljanje projekata u jednom online-portalu.