Mirsad Bećirović

"Upijao sam fler Sarajeva"

Mirsad Bećirović je odrastao u Frankfurtu. Ipak, bio je - također zbog jedne djevojke - na koncertu „YUTEL za mir“ u Sarajevu. Kada se danas sjeti koncerta, kaže: „Iako tada nitko nije mogao i htio vjerovati, svima nam je već bilo jasno što će se dešavati, te da će nam to biti zadnje ljeto u miru prije početka rata.“

Prve dvije godine svog života sam proveo u Prozor-Rami na sjeveru Hercegovine. Međutim, već sam treća generacija porodice koja živi u Njemačkoj. Otac je 1970. godine, prije vjenčanja i prije mog rođenja, otišao u Njemačku. San mu je bio otići u Australiju; već je spremao sve papire kada je govorio: „Iz Australije se neću moći vratiti.“ Iz tog razloga je - zajedno sa djedom - odlučio odlaziti u Njemačku. Mog djeda su Nijemci za vrijeme 2. svjetskog rata odveli na prisilni rad u Njemačku gdje je proveo tri godine. Ipak, nije imao ništa protiv njih.

Moja obitelj se bavi građevinom. Otac je zidar i stolar. U Frankfurtu su on i djed zajedno radili na izgradnji „Holiday Inn-a“ u Sachsenhausen-u. Svaki put kada bi prolazili pokraj hotela, sa ponosom nam je govorio: „Ovdje sam radio.“ 1977. godine je doveo mamu, moga dvogodišnjeg brata i mene kod sebe u Frankfurt.

Bilo je roditelja koji su učili djecu da postoje razlike gdje ih zapravo nema.

Mi djeca smo strpani u vrtić i odgojitejice su nas sastavili sa Viktorom i Viktorijom, koji su bili brat i sestra iz Mostara. Počeo sam pričati s njima kao što to djeca obično rade, ali oni su mi odvratili: „Ne pričamo s tobom, ti prićaš drugi jezik.“ Kada sam došao kući, pričao sam s mamom o tome: „Ne razumijem. Pričaju kao mi, ali kažu da se služe drugim jezikom - Hrvatskim.“ I tada je već bilo slučajeva u kojima su roditelji bili nacionalisti. Uvjerili su djecu da postoje razlike gdje ih zapravo nema.

Iako mi to kao mladiću nije bilo toliko važno, tenzije su postojale. No, meni su druge stvari bile mnogo važnije. Npr. prijateljstvo: moji najbolji prijatelji su bili Ante i njegov brat Tomislav, Hrvati iz Osijeka. Živjeli su u istoj zgradi kao i mi, samo dva sprata iznad nas. Jednog dana smo brat i ja iz šale našeg oca počeli zvati „tata“, a Ante i Tomislav njihovog oca „babo“. Od tada više nismo promijenili nazive za naše očeve. Naši roditelji su također bili najbolji prijatelji. Ako su njihovi ili naši roditelji bili na poslu, onda su oni bili kod nas ili mi kod njih dvojice. Dakle, uvijek je netko od odraslih bio tu da nas pazi. Krajem 80-ih su se Ante i Tomislav zajedno sa roditeljima vratili u Osijek. Kada je u Hrvatskoj počeo rat, njihov otac je bio među prvim poginulima. Kada je moj otac to saznao, nekoliko dana nije bio u stanju progovoriti riječ, toliko ga je ta vijest potresla.

Jednog dana su se u Njemačkoj ljudi počeli orijentisati po njihovom porijeklu. Nije im samo nacionalnost bila važna, već i vjera. To je se krajem osamdesetih ite kako moglo osjećati. Nikada nismo bili neki vjernici, ali odjednom su svi počeli posjetiti džamiju, te smo vikendom imali vjeronauk u privatnom stanu. Za mene je to tada nekako bilo zanimljivo, jer sam na taj način upoznao nove ljude. Uostalom, upoznao sam i jednu djevojku: da nje nije bilo, sigurno nebi posjetio koncert u ZETRI. Editu sam u januaru ili februaru 1991. godine upoznao. Često smo se viđali, uvijek smo nešto zajedno radili, bila mi je veoma draga. Ispostavilo se da smo oboje namjeravali provesti ljeto u Jugoslaviji. Kada se danas sjetim tog vremena, imam osjećaj kao da je se moglo naslutiti da će nam to biti zadnje ljeto u Jugoslaviji, iako nitko u to nije htio vjerovati.

Zajedno sa bratom sam otišao u Hercegovinu gdje smo ljeto proveli kod strica. Na tv-u smo vidjeli kako reklamiraju koncert - odmah mi je bilo jasno da ga i mi moramo posjetiti. Znao sam da Edita u Sarajevu posjećuje rodbinu. Mislio sam da ću pored koncerta i nju moći vidjeti. Nakon što je mama uspjela nagovoriti oca da nas pusti na koncert, sjeli smo u autobus za Sarajevo gdje sam vidio Editu. To je bilo na dan koncerta, tada je već počela padati kiša. Nosio sam bomber jaknu i zbog kiše sam bio sav mokar. Edita se presvukla i otišla s nama i sa rajom do ZETRE. Stajali smo direkt ispred glavne bine. To je bilo prekrasno, jednostavno neopisivo! Slušali smo glazbu koju sam paketima donosio sa ljetovanja u Jugoslaviji, samo što je na koncertu bilo mnogo bolje. Pjevači i njihovi bendovi su čak svirali pjesme koje nismo očekivali da će ih svirati na način na koji su ih svirali. To je bio jedinstven događaj! No, svima nam je bilo jasno zbog čega smo tu: koncert se održavao zbog mira, i tu energiju si zaista mogao osjetiti. Davora Ebnera, koji je također pjevao i kojega ste uspjeli intervjuisati povodom projekta, sam kasnije preko prijatelja upoznao u Frankfurtu.

Poslije koncerta smo nastavili tulumariti. Upijao sam fler Sarajeva. Nikada prije u večernjim satima nisam bio u Sarajevu. To je bio prekrasan grad, svugdje uličnih muzičara koji su zaista imali talenta. Odmah sljedećeg vikenda sam ponovo otišao kod Edite u Sarajevo - mama je bila ljuta na mene, ali to mi je u tom trenutku bilo svejedno. Bilo je to jedno prekrasno ljeto.
Poslije ljetovanja smo otišli nazad u Frankfurt. Počeo sam raditi u tiskari lista „Frankfurter Rundschau“, zbog čega više nisam imao mnogo vremena za svoje prijatelje. Na kraju je jedan prijatelj počeo hodati sa Editom. Bili su nekoliko godina zajedno, što mi se baš i nije svidjelo, ali šta bi.

Toliko rata, tolike muke svih tih godina - imam osjećaj kao da tragovi rata još uvijek lebde nad našom zemljom. Postoje mnoge stvari koje još uvijek nisu rješene. To se hitno mora promijeniti.

Moje ime je perzijskog porijekla i sastaje se od „Mirza“, što znaći „princ“, ili kako bi na našem jeziku govorili: „mir sada“. Ne znam da li jedno ima veze s drugim; ali kada su u Njemačkoj tenzije počele rasti, kada su ljudi počeli skupljati pare kako bi narod u BiH i Hrvatskoj mogao kupiti oružje, to je za mene bio „plafon“: Gastarbajteri su financirali rat! Sve više ljudi je bježalo od rata, također iz moje obitelji. Po nekoliko tjedana nas je bilo 7 osoba više u stanu. Mlađi brat moga oca je bio u zarobljeništvu - otac je otišao u BiH da ga iskupi. Ostalu rodbinu smo na euronews-u vidjeli: stajali su sa torbama na cesti nakon što su protjerani iz svojih kuća.

Tek 1998. sam prvi put nakon završetka rata otišao u BiH. Povod je bila sahrana mog oca koji je umro sa 50 godina. Ta godina je u meni prisutna kao neka transa - otac je bio veoma bolestan, i sve veći broj naše rodbine je moralo napustiti Njemačku pošto im nisu produžene dozvole boravka.

Danas vrlo često idem u BiH. No, svaki put se zaista moram strpiti kada čujem kako se iznova priča o ratu. Stalno čujem kako nemam što komentarisati, jer ga - po mišljenju ljudi koji su za vrijeme rata ostali u BiH - nisam doživio. Međutim, jedna tetka je za vrijeme opsade Sarajeva umrla zbog komplikacija na porodu, druga tetka je izgubila oko, jedan stric nogu. Znam što rat može učiniti, ali sada moramo krenuti dalje. Toliko rata, tolike muke svih tih godina - imam osjećaj kao da tragovi rata još uvijek lebde nad našom zemljom. Postoje mnoge stvari koje još uvijek nisu rješene. To se hitno mora promijeniti.