Mirsad Pozder
„Smatrali smo: ma bit će sve ok.”
Mirsad Pozder je rođen u Sarajevu i od tada živi blizu dvorane ZETRA. Imao je 13 godina kada je posjetio koncert i vjerovao je kako će uspjeti promijeniti svijet. Kada je počeo rat, Mirsad je imao 14 godina. Prva borbena linija je išla kroz njegovu četvrt. Rat se završio kada je napunio 18 godina. No, kaže da mu je trebalo još 10 godina da shvati što se to dešavalo i da dođe sebi.
9. marta 1991. sam shvatio da nešto nije u redu. Tada je JNA u Beogradu izvedena protiv naroda, tj. prosvjednike. Izbori su održani 2-3 mjeseca ranije koje je Milošević jedva pobjedio. Tada je opozicija u Srbiji pravila demonstracije tražeći nove izbore i slobodu govora koju je Milošević želio zabraniti. U tom trenutku sam - kao klinac sa 13 godina - odlučio da moram postati politički aktivan.
Pošto su na tv-u sve češće prikazivali krvave incidente, ekipa YUTEL-a je počela okupljati ljude oko sebe i sa mirovnim koncertom su željeli poslati poruku mira. 28. jula se trebao održavati koncert. Međutim, u Sarajevu je počela da pada kiša zbog čega su kasnije postepeno počeli sa prebacivanjem koncerta u ZETRU. Grad je već bio pun ljudi koji su iz svih djelova Jugoslavije dolazili zbog koncerta.
U dvoranu sam stigao oko 18 časova. Već je bilo sve puno, pa sam našao mjesta na najgornjoj tribini. Kada sam odozgo pogledao dole, vidio sam da je sve toliko popunjeno da bukvalno ni šibica nije imala gdje pasti. Ipak, u dvorani je vladala atmosfera mira, ljubavi i nade. Iako nismo znali kome govorimo, slali smo poruke koje su bile potpuno jasne: „Pogledajte koliko nas ima, ne možete nam ništa. Ima nade!“
Sjećam se nastupa i izlaska famoznog EKV-a. Nisam ih samo volio, živio sam ih. Također se sjećam grupe muzičara koji su otpjevali pjesmu „Ljubav je nebo“, koja je bila - može se reći - himna mirovnog pokreta. Meni kao klincu su dali nadu da ima netko stariji tko neće dopustiti da se dešavaju loše stvari. Ljudi koji su - kao i ja - pokušavali smiriti situaciju.
Mi to možemo, mi hoćemo, mi znamo...
Na koncert sam išao sa dva druga. Nas trojica smo otišli sa osjećajem da ćemo moći promijeniti svijet. Osjećaj zbog kojeg sam bio zanesen je bio da mi to možemo, hoćemo i znamo...
Sa gornjeg dijela tribine sam imao prilično dobar pregled. Gledajući na parket, u sredini je stajalo postolje na kojoj su postavljene tv-kamere. Negdje oko kamere je netko mahao transparentom na kojem je bio nacrtan znak „peace“. Također, sa moje desne strane je netko mahao velikom jugoslovenskom trobojkom.
Atmosfera je bila nevjerovatna... Jedan razlog zbog čega je koncert ostao u posebnom sjećanju je što sam prvi put bio prisutan na tako velikom koncertu. Međutim, osjećao sam nesvijesni strah: Šta će biti sutra?
Od rođenja živim kod skupštine, udaljenosti od oko 100 metara. To je bila prva linija u ratu. I šta da se više kaže? Nekome je upropašteno djetinjstvo, nekome mladost, nekome starost. Meni je upropaštena kompletna mladost. Trebalo mi je 10-ak godina poslije rata da se snađem, da shvatim gdje sam, šta sam i šta se to desilo.
Da je bilo samo malo više lične hrabrosti...
Od tadašnjih 20 miliona Jugoslovena, 19,5 miliona je smatralo: ma bit će sve ok. Ali 500.000 je sustavno radilo na nekim stvarima koje su se desile i koje se i danas dešavaju. Da je bilo samo malo više lične hrabrosti, rata nebi bilo, u to sam ubijeđen. Danas vidimo da nikome nije bilo do rata, da si jednostavno bio uvučen u tu priču u kojoj se nisi mogao snaći. Svatko je tražio krivca u onom drugom, ali nitko nije želio da bude krivac.