Naida Kurdija
"Rat me je naučio šta je pravi čovjek"
Naida je kao devetogodišnjakinja zajedno sa najboljim prijateljem skupila milijun potpisa protiv rata. Bili su uvjereni kako će svaki potpis promijeniti svijet i zaustaviti zlo. Kada je rat zahvatao Sarajevo, Naida je postala izbjeglica u vlastitom gradu. Ubjeđena je da joj je rat pokazao što čini pravog čovjeka. Rodni grad Sarajevo nikada nije napustila, u kojem danas radi kao novinarka.
Na dan koncerta sam bila isuviše mala da bih mogla ići, bar samostalno. Nisam bila lično ali sam zbog omiljenih pjevača i grupa gledala snimak. Negdje na polovini koncerta jedna djevojčica predstavlja prikupljene potpise za mir. Sjećam se da je ta cifra bila jako mala u odnosu na onu koju smo moj najbolji drug i ja prikupili. Imali smo skoro milijun potpisa.
Zaustavljali smo ljude na ulici, baza nam je bila plato ispred katedrale, obilazili smo bašte i kao devetogodišnjaci pojašnjavali svoje motive. Čuli smo negdje na TV-u kako su to uradila dva dječaka u Italiji i pomislili, i mi ćemo to u Sarajevu. Mislili smo da ćemo svakim potpisom promijeniti svijet i nikada, ali baš nikada, mi nećemo doživjeti ono što su doživjela djeca koju smo vidjeli u jednom ratnom dokumentarcu. Bili smo toliko ponosni na te ljude i na sebe. Istinski smo kao djeca bili ubjeđeni da će naši potpisi značiti barikadu svega lošeg. Ali ubrzo smo vidjeli prave barikade koje baš i nisu značile odbranu od lošeg, već njegov početak.
Nisam smatrala da je rat moguć. Kao da dijete tako nešto može i zamisliti. Kad je rat počeo, to je bio ljetni raspust, odmor, dječije ludosti I totalna bezbrižnost bijaše to ljeto 1991. godine. Očevi planovi za kupovinu ponija i upisa u školu jahanja. Taj neispunjeni san je na spisku stvari koje mi je rat oduzeo. Ali mnogo mi je i dao. Bar ovoj starijoj verziji mene. A ni životni put nije ispao tako loš. Danas više nemam ni 10 godina, a ni 14 koliko mi je bilo kad je potpisan mir. No, još se sjećam svakog pojedinačnog osjećaja i pitanja koja samo dijete može pitati. Zaboravila sam bila mir i pitala se u sebi šta mir podrazumijeva.
Nesvjesno, u priči, u svemu, svoj život dijelimo jasno na dvije polovine – na period prije i poslije rata. Ne želiš to, ali to se desi. Urežu se neki datumi, urežu se neke slike, i žive - valjda koliko i mi živimo. I nije to uvijek loše. Dobro je. Jer da nemam tih slika kao smjernice, tko zna u kakve bih pravce išla. Tko zna kakvim bih životom živjela. Ljude opsjednute životnim trivijalnostima ne razumijem, jer rat je moj um oblikovao da vrednujem samo bitno.
Rat me je naučio šta je pravi čovjek. Iako zvuči strašno, nije. Zaista. Ja sam danas slika platna na kojem je svoj trag ostavilo mnogo kistova, različitih boja i obrisa. U mene je utkan svaki dan i svaka osoba koja je prošla kroz moje ratno djetinjstvo i svaka me je nečemu naučila. I nije bitno šta prođeš u životu, bitno je jesi li iz toga nešto naučio. Kada analiziram sebe, sve što jesam i nisam dugujem situacijama i ljudima koji su ih obilježili.
Prvo saznanje da se razlikujem od raje Aleksandra, Nikole, Darke nakon što su preko noći napustili našu ulicu bilo je čudno. Do tada sam nas razlikovala samo po tome što su oni meni donosili šarena jaja a ja njima kurban. Danas smo sigurno ista djeca, iako ih više nikada nisam vidjela. Kada je u septembru 1992. godine ranjeni vojnik Armije RBiH došao na vrata kuće mojih roditelja i rekao da je naša ulica postala prva linija, te da naša kuća svojim položajem pogoduje vojnicima za štab i ambulantu, da je moramo što prije napustiti, kada sam se morala odreći svoje sobe, svojih stvari, svojih uspomena, svojih životinja, naučila sam kako roditelji teške situacije ublažavaju da ih djeca što manje traumatično dožive.
Kada smo uz pratnju snajpera i PAMova bili ispraćeni dok smo autom išli prema centru grada da se smjestimo kod nane, naučila sam da postoje neki zli ljudi koji su nas napali bez da smo učinila išta loše. Kada smo u posjeti kod nane ostali duže nego što sam očekivala, naučila sam za riječi izbjeglica, raseljeno lice, humanitarna pomoć, vojnik, puška, rat i shvatila da ona tri dana koliko su mi rekli da ćemo biti u posjeti nisu bila laž, već roditeljska ljubav pretočena u utjehu.
Kada sam prvi put čula detonaciju granate koja je pala na krov naše kuće dok smo bili u kući, naučila sam da postoje zvuci i situacije koje sam do tada samo gledala u filmovima Ramba. Kada sam danima plakala jer su mi kući ostali hrčak, ribice i pas, naučila sam da će roditelji rizikovati život za glupost, za tvoj osmijeh i da će pješačiti pod kišom granata, nenaoružani i bezopasni čak 20 km, samo da ti ih donesu.
Kada me je, dok sam nosila kanistere s vodom s Pivare, naglo iza zida zgrade rukom povukao vojnik da me zaštiti svojim leđima od snajpera, naučila sam da postoje hrabri i nesebični heroji kakve sam samo gledala u filmovima.
Naučila sam da ni rat nije dovoljno velika sila da uguši kreativnost djeteta i skine mu ružičaste naočale.
Kada sam sa ulice u stan u kojem smo bili smješteni donosila polumrtve i ranjene mace, cuke, golubove, moji su me znali naružiti toliko da sam bježala u suzama čiki Boži u Bogosloviju. On me je tješio i hrabrio i pomagao da liječim životinje. Naučila sam da su me roditelji ružili zbog straha što pod gelerima tražim ranjene životinje i što sam izložena opasnosti. Naučila sam da mi je čika Božo bio zamjena za dedu kojeg u ratu nisam mogla viđati. Čika Božo je umro prije par godina. Pamtim ga kao prijatelja, sjećam se onog osmijeha kad dođem i sjećam se mnogih u zavojima omotanih životinja koje smo zajedno liječili. Naučila sam da je briga o drugom dobra osobina. Da nesebičnost znači imati oči za druge, ne samo za sebe.
Kada sam pisala pjesme i s drugom koji svira gitaru pravila koncerte po haustoru, kada smo crtali svakojake vesele motive po zidovima i pravili izložbe, šili odjeću za lutke i od velikih čahura pravili vazne za cvijeće, naučila sam da ni rat nije dovoljno velika sila da uguši kreativnost djeteta i skine mu ružičaste naočale. Još se negdje vide tragovi bojica u naninom haustoru sa našim imenima.
Kada prođeš rat u svom gradu, vi ste jedno.
Kada je moj grad bio zatvoren, kada je bio poput bika u koridi i s osmijehom primao udarce, ne uzvraćajući u nadi da će njegovo merhametli srce izmijeniti srce dušmana, naučila sam da osjetim strahopoštovanje na spomen njegovog imena i svega što je prošao. Kada prođeš rat u svom gradu, vi ste jedno. Kada je jedno ranjeno, drugo boli. Sarajevo je grad u kojem sam rođena, u kojem za sada živim i čija će me zemlja - nadam se - pokriti kad umrem. Naućiš da te boli sve ono što mu se dešavalo u ratu i da te boli još više sve ono što mu se dešava u miru. Grad koji se nikada nije prilagodio i koji voli one koji hodaju uspravno i hrabro onako kakav je i on sam. U generacijama pognutih leđa i potkupljivih ljudi, naučila sam biti ponosna što su me moj grad i rat učinili onom koja prkosno hoda na strani istine. Naučila sam da osjetim strahopoštovanje prema svim generacijama koje su obilježene brojkama 92-95.
Kada odrastaš u ratu i to u onim godinama u prelazu sa igrački, naućiš da igračke mogu biti bizarne i da umjesto njih mogu poslužiti geleri, neeksplodirani pamovi, repovi granata, konzerve neobičnih oblika, te da takmičarske igre mogu biti kreativne poput one kada se s rajom takmičim ko će prije istrčati na IV. sprat otvorenih kanistera i proliti što manje vode. Kada se nenadno zbližiš s ljudima i životinjama, naućiš da je prirodna osobina ljudi zbližavanje i briga jednih za druge.
Kada u zaleđenoj Miljacki praviš rupu da ispereš oprani veš, i kada ti se ruke doslovno smrznu, a neki dedo ti na smrznute ruke obuče rukavice, naućiš kako su ljudi ustvari tu jedni za druge i da je samoživost jedna od najgorih osobina.
Kada smisliš način dopisivanja sa rajom iz drugog kraja grada koje više ne viđaš i kada ti vojnik posrednik pisma donosi mjesečno, i kada svako pismo očekuješ kao najvažniju stvar u životu, naućiš da postoje veze koje ne može prekinuti ni rat, ni ništa. Da uvijek ima način. Kada se svidiš teti koja dijeli humanitarnu u Mjesnoj zajednici pa te pusti iza pulta da pomogneš, i kada nakon par dana za nagradu dobiješ okrajak više ili nekad i cijeli svježi hljeb, kada s kesom trćiš kući kao da nosiš Bog zna kakvu vrijednost, naućiš da i kao dijete u suvislim okolnostima možeš steći nešto svojim rukama i pošteno.
Kada smo se 1998. godine mogli vratiti kući, nisam prepoznala ni ulicu ni sopstvenu kuću. Sve je izgledalo kao neka scena iz horor filma. Nije bilo više ni kuće, ni voćnjaka, ni dvorišta ni moje sobe ni ičega što je u mojim mislima ostalo u sjećanju. Tako sam naučila da se kuća može popraviti i oživiti, ali ljudi ne.
Kada se sjećaš u čemu si bio, gdje si bio i kako si se osjećao na vijest o potpisivanju Daytonskog sporazuma, kada ti čika Clinton bude neki heroj i kada mu dvadeset godina kasnije stojiš toliko blizu da ti mahne i kaže Hi, shvatiš da je ono dijete u tebi još živo i da ga ne vidiš kao političara, već ga vezuješ za taj emotivni trenutak. Na kraju, naučila sam da je snaga djeteta velika, srce ogromno, hrabrost zavidna, širina uma nepregledna i zato nikada ne potcjenjujem intuiciju i mišljenje djeteta o odraslim ljudima.
Danas više nisam dijete i mir me mnogome naučio. Naučila sam da zločinci mira mogu biti strašniji od zločinaca rata. Jer zločinci rata ubijaju naša tijela i smanjuju naš broj. Zločinci mira nas održavaju živima i ubijaju sve ono u nama vrijednije od naših tijela i naših života.
Mir me naučio da postoje pohlepa, obijes, lutanje, bezbožnost, čisto zlo. Rat iz nas izvlači našu bit. Šta tko ima unutra izađe i da ne osjetiš. Borac, kukavica, hrabar, strašljivac ... To isto radi i mir, a da ne primijetiš. Iako smo oštećena generacija, u usporedbi sa generacijama koje evo odrastaju u miru, više smo sačuvali smisao čovjeka u sebi. Riječi suživot, mir, pomoć , hrabrost, prkos, razum, čist obraz, karakter, snaga uma, empatija, altruizam, čovjek su riječi koje djetetu koje odraste u ratu imaju značenje koje oni koji ne znaju šta je rat nikada neće znati.
Čovjeku u miru koji je bio dijete u ratu nisu jasne mnoge stvari i neće ih dozvoliti. Čovjek u miru koji je bio dijete u ratu zna samo za hrabrost, jer rat ga je učinio neustrašivim i hrabrim. Ne poginje glavu nad zločincima, ne vrijeđa žrtve, ne umanjuje vrijednost izgubljenih života, ne živi životom vođenim interesom novca, ne boluje od metastaze amnezije i zdravog je duha i tijela. Naučila sam da se čovjek ne mjeri po statusu, imenu, novcu i drugim glupostima. Čovjek se mjeri samo po onome što radi i po tragovima koje ostavlja iza sebe. I sve što sam tada prošla i naučila danas ima svoj smisao. Svako zlo za neko dobro.