Safet Srna
"Haris Džinović je iza bine pjevao Bambolero"
Safet Srna u Linzu već sedam godina vodi tvrtku za obrađivanje željeza. Pored posla, sa bendom „Cult-Band“ svira ex-YU-Rock-pjesme. Ljeto 1991. je bilo zadnje koje je zajedno sa roditeljima proveo u predratnoj BiH. Na koncertu „Yutel za mir“ u ZETRI, iznenada se našao iza bine.
Rođen sam u Austriji, gdje su moji roditelji 1968. i 1973. godine došli raditi. Skoro svako ljeto sam proveo u Jugoslaviji. Ispalo je da je ljeto 1991. god. bilo zadnje u predratnoj BiH i Jugoslaviji.
Bilo nam je 15 i tog dana se nešto posebno moglo osjetiti u zraku. Gomila ljudi. Taksi, autobusi, tramvaji - svi su nas besplatno vozili u ZETRU. Strpali smo se u jedan autobus koji je stigao iz Mostara. Sjećam se da je bio pun pankera.
Mislim da je ispred dvorane bilo duplo više ljudi nego što je u dvoranu moglo stati - oko 50.000 nas je bilo. Pokušali smo nekako ući. Išao sam s dva prijatelja i htjeli smo se naći sa djevojkama koje smo upoznali večer prije koncerta, ali ih zbog gužve nismo mogli naći. Na kraju smo ipak uspjeli ući u dvoranu i stali smo lijevo od bine. Nije bilo security-a, sve je bilo otvoreno... pa smo stigli do svlačionica nastupajućih bendova.
"I odjednom mi neko dodaje pivu - Goran Bregović"
I tada sam se već bavio glazbom, svirao sam gitaru i angažirao sam se u jednom jugoslovenskom kulturnom društvu. Iako je bio samo tri ili četiri godine stariji od mene, za mene je bio san stajati pred Davorom Ebnerom - obožavao sam njegov bend Regina. Onda je Haris Džinović pjevao Bambolero, i svi smo počeli pjevati s njim. Odjednom mi neko dodaje pivu - Goran Bregović. Svi moji idoli su bili na tom mjestu i do danas pjevam njihove pjesme. Frontmen sam „Cult-Banda“ - sviramo ex-YU-Rock-pjesme. Čak smo uspjeli objaviti tri pjesme.
Moji roditelji su tada također bili u Sarajevo. Moja mama je cijeli koncert snimila na vhs-kasetu. Sjećam se da su svi iz moje obitelji bili šokirani o događajima u Hrvatskoj. No, svi su bili mišljenja kako će se to za 2-3 tjedna završiti. Roditelji su se uskoro htjeli vratiti u Sarajevo. Već su počeli graditi kuću koja je skoro bila gotova. Starija sestra je sa mužem i dvoje djece ponovo živjela u Sarajevu.
Iz tog razloga moj tata je ostao u Sarajevu. Htio je dovršiti kuću i biti sa unučadima. 1992. godine, kada je rat zahvatao BiH, tata i moja sestra su se htjeli vratiti u Austriju. Tada je još uvijek bilo moguće Sarajevo napustiti autobusima. Mnogi su htjeli napustiti grad, no nije za sve bilo mjesta. Sestra je uspjela ući sa djecom. Moj zet joj je pomogao oko stvari i htio je izaći iz prepunog autobusa kako bi moj tata otišao s njima, ali je bilo prekasno: autobus je pošao bez mog oca. Ostao je u opkoljenom Sarajevu.
Nisam slutio da ću tatu tek u decembru 1995. ponovo vidjeti
Nakon toga više nije imao mogućnosti napustiti grad. Imao je 54 godine i nije htjeo riskirati život napuštajući grad. Nitko nije ni slutio da ćemo se tek u decembru 1995. ponovo vidjeti, te da će mi pubertet proći bez tate.
U tom periodu smo jedno pet puta telefonirali s njim. Samo dva njegova pisma su stigla do Austrije. Sjećam se kako smo u dogovoreno vrijeme ponekad satima morali čekati kod vezista, sve dok nas nije uspio spojiti s ocem. Također se sjećam kako je se žalio na cijenama u Sarajevu: 60 maraka za kilu mesa, 150 maraka za 25 kila brašna. Pričao nam je da je jako smršao.
Često smo pokušali da mu šaljemo para. Moja mama je kao čistačica radila u jednoj velikoj tvrtki. Vjerovatno je otac sve pare uložio u popravak kuće, ukoliko je zbog granatiranja bila oštećena. Možda je kuća bila motivacija da ostane živ i preživi sve ratne strahote, tko zna.
Ja osobno rat nisam osjetio na vlastitoj koži, ali je važno podsjetiti da je i u Austriji dijelio ljude. Imao sam dobrog prijatelja, od malena smo bili nerazdvojni. No, jednog dana je shvatio da sam iz BiH. Od tada se više nismo vidjeli.
\1996. godine sam prvi put poslije završetka rata posjetio Sarajevo. Početkom smo živjeli u našoj kući, koju je moj tata spasio - ili obrnuto, možda je ona njega spasila. Mama se tek 1999. vratila u Sarajevo. Još uvijek žive zajedno. Kada danas posjećujem roditelje i Sarajevo, ništa mi ne fali, još uvijek je predivan grad. Ali je žalosno što je stopa nezaposlenosti visoka. Previše je ljudi kod kuće i nemaju što raditi - to nije dobro.