Senada Ninić

„Rat je bio naša svakodnevnica. Zvuk granata je postao uobičajen da mu nakon nekog vremena više nisi obraćao pažnju.“

Senada Ninić je sa prijateljicama posjetila koncert „Yutel za mir“ u ZETRI. Nitko nije mislio da je rat moguć. Za tada 16-godišnjakinju, koncert je bio jedan veliki dernek. Međutim, život joj se uskoro okrenuo za „180 stepeni“. Kao volonterski radnik u bolnici, Senada je sa 18 godina doživjela posljedice stravičnog masakra u Sarajevu.

Dobro se sjećam da je na dan koncerta obilno padala kiša, ali ni ona nam nije mogla pokvariti raspoloženje. Na koncert sam išla sa prijateljicama, tada sam imala 16 godina. Za nas je to sve ličilo na jednu veliku zabavu. O ratu i miru nitko nije razmišljao, jer zašto bi? Život kakav smo živjeli je bio lijep, a rat nešto nezamislivo. Kada si mlad, ne razmišljaš o ružnim stvarima koje bi ti se mogle desiti. Koncert je za nas ličio na jedan veliki dernek - kada ste već na koncertu, onda možete dići i glas za mir. Nitko nije ni slutio da bi moglo doći do rata.

Htjele smo autobusom otići do ZETRE, ali su svi autobusi bili puni. Otišle smo nekoliko stanica pješice, tj. do stanice gdje nije bilo previše ljudi koji su čekali autobus. Kada smo stigle do dvorane, ona je već bila puna. Mislim da je tu bilo ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije - svi su došli zbog koncerta. Ipak, uspjele smo provući se do redova ispred bine kako bi mogle gledati naše idole. Kasnije, kada sam vidjela snimke koncerta, pokušala sam nas pronaći - međutim, nisam nas na njima mogla vidjeti.

U ljeto 1991. sam zajedno sa obitelji otišla u Hrvatsku na more. Sjećam kako je svugdje bilo plakata HDZ-a. Međutim, tada nisam znala da se radi o nekakvoj stranci. U mojoj mladalačkoj ludosti sam HDZ zamijenila sa grupacijom navijača FK Sarajeva, čija je skraćenica bila HZ. Sjećam se da sam mislila kako su ti navijači uspjeli da svoje plakate postave čak i u Hrvatskoj.

Mišljenja sam da govorim u ime jedne čitave generacije kada kažem da nitko nije ni slutio da bi moglo biti rata. Ne u Bosni, a pogotovo ne u Sarajevu. Tada je već bilo borbi u Hrvatskoj i Sloveniji. Iako su bile veoma blizu, imali smo osjećaj da su veoma daleko. Čak i kada su postavljene prve barikade u Sarajevu, te kada su ljudi kontrolisani od nekakvih paravojski, nismo mislili da je situacija ozbiljna. Tko bi mogao zamisliti da nas čeka četverogodišnja opsada?

No, nekoliko mjeseci kasnije se svijet oko tebe okrenuo za 180 stepeni.

Kada je rat stigao do našeg grada, završila sam predzadnju godinu škole. U novoj godini su nastavu organizirali u nekakvim podrumima. Svaki put kada nije bilo granatiranja, nastavu smo imali u mojoj školi koja se nalazila na Skenderiji, tj. u samom centru Sarajeva. Usred rata sam, dakle, završila školu. Završne ispite smo obavili u nekakvim bunkerima. Na dan maturske proslave je bilo veoma vruće. Bio je lijep dan, jer se malo pucalo. Iako sam se nalazila usred rata, pitala sam se: Što ću večeras obući?

Odlučila sam obući suknju i bluzu. Međutim: kako opeglati odjeću bez struje? Skupljali smo drva i ubacili ih u šporet. Na šporetu smo zagrijali peglu kako bi sa njom ispeglali odjeću. Nezamislivo je kako smo pod takvim okolnostima pokušali živjeti što normalnije. Takve situacije su mi pokazale da uvijek postoji način riješiti stvari.

Poslije završetka škole sam kao volonterka počela raditi u bolnici na Koševu. Tada su sve bolnice u Sarajevu bile u potrazi za volonterima. Postavili su nas kao pomagaće u ortopediji i hirurgiji. Bolnica je organizirala autobuse koji su došli po radnike i odveli ih kući - ipak je u to vrijeme bilo opasno hodati po gradu.
Kada sam počela raditi na Koševu, desile su se Markale. Topničke granate su padale na pijacu i ubile 60 ljudi, 100 ljudi je ranjeno. Ranjenike smo odveli u bolnicu. To su bile nezamislive scene koje ti više ne izlaze iz sjećanja. Svugdje krvi, ljudi bez ekstremiteta, amputacije. Toliko je bilo posla da nismo uspjeli sve uraditi. No, u tom trenutku funkcioniraš i nastavljaš bez razmišljanja. Iako sam imala tek 18 godina, znala sam da je grozno što se desilo, ali to je bila svakodnevnica rata i rada u bolnici.

Sva ta sjećanja na rat su za mene još uvijek veoma bliska - kao da se to sve nedavno desilo. Rat je bio naša svakodnevnica. Zvuk granata je postao uobičajen da mu nakon nekog vremena više nisi obraćao pažnju. Tačno smo znali na kojim smo mjestima grada morali trčati da te snajper ne nanišani. Ukoliko nije bilo vode, znali smo gdje ju možemo dobiti. Naučila sam paliti vatru i kuhati s njom. Ako je bilo struje, odmah smo uključili vešmašinu, gledali smo nekoliko minuta tv ili smo slušali radio. Ako je u kući bilo kave, uživali smo što duže u njoj. Imam osjećaj kako smo tada bili bliži jedni drugima nego što smo danas. Pomagali smo jedni drugima gdje smo god stigli.

U to vrijeme nisam osjećala strah. Barem danas tako mislim. Ipak nismo znali što nas to čeka, zbog čega smo živjeli iz dana u dan i pokušali život činiti što boljim. Međutim, kada se danas sjetim svih tih doživljaja iz rata, bude mi muka i trbuh me zaboli. Psihički sigurno više nebi preživjela to vrijeme.

Kada se sjetim rata, osjećam veliki strah. Zašto se to moralo desiti ovdje? Zašto je baš nas pogodio?

I danas živim u istom kvartu u Sarajevu u kojem sam odrasla, samo sam se iz jedne ulice u drugu preselila. Grad se jako promijenio - mnogi su se ljudi odselili, mnogi nepoznati doselili. Kako mi je bilo drago kada sam saznala za zetraprojekat! Drago mi je što netko želi podsjećati na taj događaj, što želi pokazati kako smo mi obični ljudi razmišljali o ratu. Trebali bismo se ćešće sjećati tog predivnog vremena.