Senka Kurt

Keksi iz Vijetnama

I danas 49-godišnja Senka Kurt, kći muslimana i katolkinje, zabavljala se prije 25 godina sa svojom rajom u ZETRA dvorani. Tad je radila za najveće bosanske novine „Oslobođenje“, a 2001. godine počinje raditi na informativnom programu RSG radija i osniva PR i online marketing agenciju. Njezin suprug je poznati bosanski dizajner, glumac i muzičar Almir Kurt.


Još uvijek se vrlo dobro sjećam koncerta u Zetra dvorani. To je jedan od onih trenutaka u životu koji se ne zaboravljaju, uključujući ratna zbivanja tijekom opsade Sarajeva, 11. rujna 2001., kao i rođenje mog sina i - koncert 28. srpnja 1991. godine.
I dalje se sjećam euforije, nisam ni slutila rat. Sve i da sam previđala rat, nikad ne bih pomislila da će biti toliko krvav i brutalan. Kad danas pomislim na koncert, kad vidim koliko je ljudi željelo mir, pitam se zašto se to nije moglo i ostvariti.
Točno se sjećam što sam tada nosila – bila sam u jednoj predpankerskoj fazi. Bili smo potpuno ludi u to vrijeme! Uživali smo život punim plućima, toliko smo slavili, plesali, jedva spavali, grabili od života – kao da smo znali da će uskoro izbiti rat.
Sjećam se jednog trenutka tijekom koncerta kad sam se prvi put u životu brinula za nečiju sigurnost iz za svoju. Bilo je to kad su se Goran Bregović i Haris Džinović izašli na pozornicu i opjevali pjesmu „Zvijezda tjera mjeseca“.

Zapravo, bezopasna narodna pjesma, ali ja sam smatrala zvijezdu simbolom partizana i komunista, dok je mjesec stajao za novo nastalu Stranku Demokratske Akcije koja je okupljala Muslimane i Bošnjake. Dakle, ako ste htjeli, mogli ste ovu pjesmu interpretirati na mnogo načina. Prvi put sam u životu shvatila da se bojim za nečiju sigurnost i za svoju, zato što neko nešto pjeva što se nekome drugom možda neće svidjeti.

Vrlo se dobro sjećam gdje sam stajala tijekom koncerta. Bila sam ispod, relativno blizu pozornice zajedno sa svojom ekipom, nas 15-16 ljudi. Danas sam jedina iz cijele grupe koja je i dalje u Bosni, u Sarajevu. Dvoje nije više među živima, a ostali su odselili dalje u Australiju, Belgiju, Ameriku, Švedsku, Njemačku, Švicarsku. Gotovo sa svima i dalje imam kontakt. Iskreno, za oko pet posto njih ne znam kako im ide ni što su činili. Možda su bili na brdima iza grada odakle je na Sarajevo pucano i opkoljeno. Ne želim uopće razmišljati jesu li možda oni osobno pucali.

Razgovaram o ratu. Kao osobi s PTSP-om, bolje mi je kad pričam o tome. Rat je bio najkvalitetniji dio mog života. Bez obzira na razna stradanja, patnje, žrtve, rat je za svakog Sarajliju najbolji dio života. Vidjeli smo šta možemo i ne možemo, tko su nam prijatelji i neprijatelji, vidjeli smo kakvi smo mi ljudi. Ako u ratu imaš komad kruha i pojedeš ga sam nisi dobar čovjek, ako ga podijeliš sa susjedom ti si dobar čovjek. Rat je stvarno kako god strašno zvuci rat je dobar poligon da vidiš kakav si čovjek. Ja sam izašla iz rata i mogu reci da sam dobar čovjek.

Četiri sam godine bila tu, bila sam novinar, povremeno na linijama, puno sam toga vidjela.
Danas imam sedmogodišnjeg sina kojeg sam nazvala Sin. Po tom se imenu ne prepoznaje je li musliman, katolik ili pravoslavac. Želim da moje dijete bude dijete svijeta, da je otvorenih svjetonazora. Vrlo je važno da ljudi putuju svijetom, upoznaju druge ljude i dolaze u kontakt međusobno. Volite se, ljubite se, svađajte se – ali komunicirajte jedni s drugima. Ne smijemo prestati međusobno razgovarati! Tek onda kad to izostane, nastaju nesporazumi, kao što je bio slučaj između Slovenaca, Hrvata, Bosanaca i Srba.

Do dana današnjeg ne razumijem zašto je Europa dopustila taj rat. Zašto je Europa dopustila Vukovar? Srebrenicu? Sarajevo? Prijedor? Kosovo? Masakre? Koncentracijske logore? Srebrenica je udaljena sat vremena letom od Beča. Ne idu mi ova pitanja iz glave. Zašto su čekali do 1995., kad su napokon učinili nešto protiv opsade Sarajeva i protiv rata? Trajalo je nevjerojatno dugo. Jednom smo u donaciji hrane dobili kekse iz Vijetnama – kojima je rok uporabe istekao 1966. godine. Morali su dobrano puno putovati. Ali hej, želite li se riješiti tih stvari, onda učinite to bez rata. Pošaljite nam vaše kekse i sve ćemo ih pojesti. Bez ikakvoga rata.

Radosna sam što se i dalje sjećam koncerta u ZETRA dvorani. Danas smo sve zaboravili, pa i koje je značenje to tada imalo za nas. I dok nije puno pomoglo, nije zaustavilo rat, istovremeno smo pokazali da je na tisuće ljudi bilo protiv rata i vjerovalo u mir.