Srđan Vuletić

U ratu ginu ljudi, a ne brojevi...

Bosansko-hercegovački redatelj Srđan Vuletić - dobitnik nagrada europskih filmskih festivala - prije rata je bio student filmske akademije u Sarajevu. Od 1992. do 1995. god. radio je kao medicinski tehničar u sarajevskoj bolnici. U tom periodu uspijeva snimiti nekoliko dokumentarnih filmova. Jedan od tih filmova je „Palio sam noge“, u kojemu priča o doživljajima sa ranjenicima u bolnici.

Čini mi se da su ljudi danas u istoj situaciji u kojoj su i prije bili. Ponovo moramo ljudima dokazati da je mir bolji od rata, da se borba za mir isplati. Prije 25 godina, nisam bio svjestan toga. Kada je se održavao koncert za mir u ZETRI, bio sam premlad da bi shvatio koliko je situacija zapravo bila napeta. Znao sam za koncert, ali se nisam previše zanimao za njega. Bio sam klinac iz grada - slušao sam punk, hardcore-muziku i trash-metal. Bio sam dovoljno glup da ne prepoznajem poruku i suštinu koncerta. Deseto-dnevni rat u Sloveniji se već bio završio, a u Hrvatskoj je bilo tih incidenata na Plitvičkim jezerima, zbog čega mislim da je koncert već bio zakasnio. No, bili smo uvjereni kako ovdje neće doći do rata, da nikada nećemo biti na suprotnim stranama.

Za vrijeme rata sam - zajedno sa kolegama - snimio nekoliko dokumentarnih filmova, i svaki put je idejna osnova bila ista. Pokazali smo kako u ratu ginu ljudi - pravi ljudi - a ne neki brojevi. I danas, dok se u Siriji i Iraku ratuje, mediji prikazuju samo koliko je mrtvih: danas 17, sutra 11 ili 30. Ali sa brojem se ne možeš identificirati, ne možeš uspostaviti odnos s njim ili graditi empatiju. To je razlog zbog čega ih lako možeš ignorisati. Ali kada snimiš film o čovjeku sa imenom i prezimenom, sa braćom i sestrama, sa ocem i majkom, onda je to već drugačije. Snimili smo takve filmove o ljudima u abnormalnim situacijama. Pokazali smo da u ratu ginu ljudi - ljudi koji nisu odgovorni za rat, niti imaju nekakvu moć, da ga zaustave - a ne političari u njihovim kancelarijama.

U ratu sam naučio nekoliko stvari. Kao npr. da ima dobrih i loših ljudi, koji u tuđoj nesreći samo vide priliku za neki vlastiti proboj. Također sam naučio da uvijek moraš biti spreman pomoći, jer pomagajući drugima i sebi - na neki način - pomažeš. Bilo je ljudi koji ništa nisu dijelili sa drugima. I bilo je ljudi koji su sve dijelili - čak su ti pokucali na vrata i pitali su te, da li ti nešto treba. Sada - u miru - toga više nema. Danas ti nitko više neće pokucati na vrata i pitati te, da li ti nešto treba. U tom smislu je rat bio jedan strašan test za sve nas, ali je bio problem što je on bio užasno brutalan i krvav.

Danas znam da je rat uvijek moguća opcija, te da se uvijek mora raditi na tome da ne dođe do toga. Stalno govore kako se narodi moraju pomiriti međusobno. Narodi se uopće nisu zavađali. Dovoljno je 5 ljudi, mala manjina, koja je u stanju pokrenuti rat. Zbog toga je vrlo važno da takvim ljudima ne dajemo glas.