Stela Iličić

„Tko bi mogao slaviti na onako bezbrižan način kada bi znao da će se uskoro nalaziti u ratu?“

Kada je počeo rat u BiH, Stela Iličić je imala četiri godine i živjela je u Živinicama. Tek nekoliko mjeseci prije kraja rata, Stela je zajedno sa roditeljima otišla u Berlin. U glavnom gradu Njemačke više nije morala čuti sirene za javno uzbunjivanje; više nije bilo tenkova, granatiranja grada i skloništa - napokon se mogla osjećati sigurna. Danas je studentica sociologije i saobraćaja u Berlinu.

Usred rata, u kasno ljeto 1994. god., krenula sam u školu. Jedne stvari se i danas dobro sjećam: moja tetka, koja je u međuvremenu izbjegla u Njemačku, mi je poslala paket pun olovki, brdo slatkiša i školsku torbu. Nakon dugo vremena sam ponovo mogla okusiti čokoladu! No, najviše me obradovala torba. Nisam mogla dočekati pokazati ju mom najboljem prijatelju. Kada sam ga na putu u školu srela i vidjela da umjesto školske torbe nosi plastične kese, toliko sam se stidjela da sam svoju torbu htjela baciti. To je se za vrijeme rata nekoliko puta dogodilo: kratkotrajno veselje se sudarilo sa svakodnevnicom rata.

Sa roditeljima sam skoro cijelo vrijeme rata provela u BiH. Tek u proljeće 1995. god. smo izbjegli u Hrvatsku. Nekoliko mjeseci kasnije smo otišli u Berlin. Prve godine mog djetinjstva sam doživjela kao mješavinu svega i svačega: sirene, granatiranja i život koji se - uprkos ratu - nastavlja. Zbog čega se ratovalo, to smo mi djeca tek sa vremenom počeli shvatiti. Svagdje su pričali samo o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Moji roditelji, tata Hrvat i mama Srpkinja, su se uvijek smatrali kao Jugosloveni, i kao takvu su me odgojili. Nisam znala da mi je mama Srpkinja sve dok me jedan dječak nije nazvao „četnikušom“.

U Hrvatskoj su te razlike za mene postale sve jasnije. Da bi se štitili, mama je govorila da je Hrvatica i nisam nikome smila pričati koje je ona zapravo nacionalnosti. Kada sam primjetila kako su jednu drugaricu iz razreda u školi - koja je bila Srpkinja - svakodnevno tukli i vrijeđali, razumijela sam zbog čega su mi to roditelji govorili. I naša gazdarica je svakome dopustila da stanuje u njenoj zgradi - jedini uvjet je bio da nije Srbin.

Sadržaji u školi su se također vrlo brzo prilagođavali novim nacionalnim „ciljevima“. Pošto sam tek stigla u razred, hrvatska himna je bilo prvo što sam u satima Hrvatskog jezika - tako se od tada zvao - morala naučiti. Iako sam ju bez greške recitirala, samo sam dobila 4, jer bolja ocjena nebi odgovarala mom bosanskom naglasku. Na satima likovnog smo crtali hrvatsku zastavu sa šahovnicom.

Svi smo stjerani u isti kut, ali smo se nalazili na različitim stranama.

Pored brutalnosti rata i nacionalizma, rat je ojačao i zajedništvo i humanost ljudi. Često mislim na jednog mladog Bošnjaka koji je radio za lokalnu radio-stanicu. Omogućio je mojoj mami da se čuje sa njenom obitelji i rodbinom, iako je to i za njega bilo opasno. Ili jedna epizoda o mojoj mami koja je policiji slagala da nam komšija - kojeg prije rata nije voljela - nije doma. Na taj način ga je spasila od prisilne mobilizacije.

Neprijatelji nisu bili obični ljudi. Neprijatelj je bio sâm rat. Svi smo stjerani u isti kut, ali smo se nalazili na različitim stranama. Mnogi zaboravljaju da u svakom ratu postoje posebna pravila, da svaki rat u sebi nosi posebnu dinamiku protiv koje se čovjek teško može braniti. Ili te protiv tvoje volje mobiliziraju, ili dopuštaš da te definiraju kako bi štitio vlastiti život. Tada ne vlada razum, nego ludilo.

Lako je širiti mržnju, ali je teško i mukotrpno izgraditi zajednički život.

Kada danas mislim na BiH, onda osjećam ogorčenost i ljutnju zbog slabog napretka u zemlji; što je ljudima - čini mi se - lakše ostati u nacionalnim „komfor-zonama“. Lako je širiti mržnju, ali je teško i mukotrpno izgraditi zajednički život.

Također me boli što postoji stereotip da se mi „dole“ ionako nismo voljeli, te da je rat proizvod suživota koji nam je - navodno - bio naređen. Naravno, mi prvi odgovaramo za takve gluposti, koje su jednostrane i previše jednostavne. Takvi stereotipi ne dopuštaju poštivanje ljudi koji su bili protiv rata, te obitelji i prijateljstava koji su postojali uprkos svim vjerskim granicama. Prvenstveno želim da se u sklopu bavljenja sa prošlošću sjetimo ljudi koji su se borili za mir i koji su, neovisno od naređenih predznaka, živjeli zajedno. I danas sretnem ljude koji žive u duhu predratnog perioda što mi pokazuje da suživot nije bio zabluda.

Kako god, meni je bilo teško razumjeti riječi mojih roditelja, koji su mi više puta ponavljali: „Nitko ovaj rat nije želio. Nitko nije vjerovao da će nam se to desiti.“ Iako su me te riječi tješile i dale mi nadu da i dalje vjerujem u dobro, također su bile bolne. Natjerali su me da o svemu tome razmišljam. Pitala sam se: da li se to mukotrpno vrijeme ikako moglo izbjeći?

Prošle godine sam naišla na snimke koncerta u ZETRI. Jedan puzzle-komad više kako bi razumjela mirovni pokret u Jugoslaviji. To je bila puka slučajnost, jedan od mojih nostalgičnih trenutaka da nadopunim znanje o muzičkoj prošlosti u Jugoslaviji. I danima poslije gledanja sam bila njime zanesena. Napokon dio povijesti i prošlosti koji ne dokumentira brutalnost i ludilo, nego nadu, jedinstvo i odlučnosti ljudi da se održava mir. Neočekivan osjećaj da će te događaji bukvalno pregaziti, na koje više nisi mogao utjecati. Osjećaj o kojem su mi roditelji često pričali: napokon sam ga shvatila. Jer: tko bi mogao slaviti na onako bezbrižan način kada bi znao da će se uskoro nalaziti u ratu?

Ovakvi projekti su važni da bi većina ljudi bila u centru pažnje koja nije željela rat, ali ga morala osjetiti na vlastitoj koži. Iako sam tada imala samo 3 godine, osjećam se kao da me je tada netko predstavio: Jadranka Pejaković, djevojka koja je tada išla u osnovnu školu i koja je u mom rodnom gradu skupila potpise protiv rata. Pored nje ona stara generacija muzičara koju do danas poštujem, a - prije svega - sve prisutne koji su pokušali spriječiti što je se poslije koncerta dogodilo.