Tatjana Blažević

„Nažalost, bili smo stado ovaca koje je bilo predvođeno pogrešnim vođama.“

Tatjanina mama je ubjeđena pacifistkinja, zbog čega je Tatjanu i njenog mlađeg brata povela na koncert za mir u Sarajevo. Sjeća se da ljudi tada nisu prestali skandirati „mir, mir, mir“. Kao dijete je vjerovala kako će jedinstvo ljudi zaustaviti rat koji je već počeo, te da će uspjeti promijeniti tok događaja. Tatjana ima iste prijatelje kao one od prije rata. Još uvijek vjeruje u dobro u ljudima.

Prije nekoliko tjedna mi je brat poslao link sa web-stranice „Spiegel Online“ koji opisuje mirovni koncert u Zetri. Zvao me i pitao: „Zar nismo bili na tom koncertu?“. Odgovorila sam: „Naravno!“. Mama nas je tada povela na koncert. Ne mogu opisati koliko sam bila sretna kada sam vidjela snimke sa koncerta.
Istovremeno sam bila tužna i razočarana što nisam mogla pronaći više informacija o mirovnom pokretu u Jugoslaviji. Mnogo sam se bavila temom mirovnog pokreta. No, koliko god istraživala, uvijek sam se vratila na početak: ZETRA-projekat. Pitam se zbog čega su izvještavali tako sporadično o ljudima koji su se borili za mir. Imam osjećaj kao da se htjeo zaboraviti pokret.

Moja mama je tada radila u zeničkoj željezari. Jednog dana je došla kući s posla i govorila nam: „Spremite se, sutra idemo za Sarajevo da prosvjedujemo za mir!“. Njena firma je organizirala autobuse, koji su radnike trebali odvesti u Sarajevo na koncert. Imala sam 14 godina i bilo mi je uzbudljivo što ću smiti ostati toliko budna. Uostalom, to je bio prvi koncert kojemu sam prisustvovala.

Mama je velika pacifistkinja, zbog čega je brata i mene po tom principu odgojila. Djeca smo tzv. miješanog braka. Ne volim koristiti tu riječ, ali želim dokazati da nas roditelji nikada nisu privukli na jednu stranu. Roditelji su se rastali kada smo bili mali. Odrasli smo kod mame kojoj je bilo važno da nas odgoji na način da sve oko sebe volimo i poštujemo: čovjeka i prirodu. Naučila nas je da ljude shvatamo kao ljude, što je značilo da ih ne svrstavamo po nacionalnim ili nacionalističkim kategorijama. Također nam je pokazala kako se trebamo boriti za pravdu i ono najbitnije u životu.

Pošto je bila pacifistkinja, bilo joj je važno da se priključimo tom pokretu. Također joj je bilo važno da dižemo glas protiv rata, što joj je bilo od posebnog značaja - ipak je rat već zahvatao Sloveniju i Hrvatsku. Znali smo da je počelo kuhati.

No, bili smo uvjereni da ćemo rat u našem jedinstvu brzo zaustaviti. Nebi dopustili da se više nastavi.

U tom trenutku ni ja, ni moja mama - koja je za razliku od brata i mene bila punoljetna, te je imala drugačije tumačenje situacije - rat nismo smatrali kao pravi rat. Ipak je taj rat bio nešto grozno. Znali smo slike o ratu iz dokumentarnih filmova i knjiga iz povijesti. Mislili smo da nam se nešto slično nikada nebi moglo dogoditi. Svagdje su ljudi nosili transparente, vikali su parole i nisu prestali stali vikati „mir, mir, mir“. Smatrala sam se kao dio tog pokreta koji će postati dio povijesti.

Pošto je tog dana padala kiša, mojoj mami se nije dalo hodati s nama po Sarajevu. Zato smo vrlo rano bili u Zetri našli smo si ugodna mjesta na tribini: ni 10 metara nas nisu dijelili od glavne bine. Sjećam se kako smo sa masom ljudi, pješice u kabanicama, došli do dvorane. Ostali smo do kraja koncerta i autobusom smo se vratili u Zenicu.

Za vrijeme povratka u Zenicu smo cijelo vrijeme pjevali. Promet u Sarajevu je toliko bio opterećen da nam je više od 2 sata trebalo da izađemo iz grada. Iako nam je do kuće trebalo samo 70 kilometara, putovali smo punih 4 sata. Međutim, svima je to bilo svejedno. Da smo mogli, vječno bi se vozili i pjevali. Nikoga nije zanimalo što smo stajali u gužvi.

I danas se naježim kada se sjetim koncerta i uzbuđenosti koju smo svi osjećali. Meni su se - kao djetetu - pokret i koncert učinili ogromnim, od velikog značaja. Osjećala sam se kao da sam u mogućnosti promijeniti svijet. Nažalost, bili smo stado ovaca koje je bilo predvođeno pogrešnim vođama. Sjećam se kako je moja mama početkom 1992. god. govorila kako mora otići u Šamac, gdje su joj živjeli mama, braća i sestre. Šamac je na sjeveroistoku BiH, nedaleko od granice sa Hrvatskom. Govorila nam je: „Moram ih posjetiti. Ne znam kada ću ponovo imati mogućnosti, te hoću li ih uopće više vidjeti.“ Vratila se nakon 3-4 dana.

Poslije njene posjete Šamcu, od rodbine i obitelji godinama ništa nismo čuli. Nismo čak ni znali da li su uopće živi.

Cijelo vrijeme rata smo proveli u Zenici. Svakog dana smo mislili: „Sada će prestati. Sutra će netko prekinuti rat i prekosutra je sve ovo prošlost.“ Stvarno smo mislili na taj način, i to godinama. Pokušali smo misliti pozitivno. Kada smo bili gladni, govorili smo si: „Doći će vrijeme kada ćemo ponovo jesti. Ponovo će biti struje i vode. Jedino nam mozak mora ostati zdrav.“

Tek početkom 1995. god. je kod nas počela kriza. Mama je odlučila odlaziti s nama u Njemačku, jer je jedna od mojih tetaka tamo živjela. Imala sam tada 18 godina i branila sam se protiv toga da ostanemo u Njemačkoj. 3 godine sam izdržala, nakon toga sam odlučila da se sama vratim u BiH. Danas živim u Vitezu, brat mi još uvijek živi u Schwabing, dok je mama u međuvremenu otišla u Englesku. Nije lako živjeti u BiH, ali sam ovdje sretnija. Uvjerena sam da sam sretnija od mama i brata.

Nekoliko dana prije nego što mi je brat poslao link za koncert, bila sam kod prijatelja u Zenici. I danas imam iste prijatelje koje sam i prije rata imala. Uostalom, vjerujem da nam se to nikada nije smilo desiti. Svi smo zajedno sjedili i pjevali kao što to uvijek radimo. Volimo one stare patriotske pjesme. Kada se sjetim jugoslovenske himne „Hej Sloveni“, odmah mi se plače. Netko je pustio pjesmu „Yutel za mir“ i svi smo zajedno pjevali. I danas znamo tekst. Onda mi je jedan prijatelj rekao: „Znaš li da sam još uvijek tužan što si smila na koncert, dok mi moji roditelji nisu dopustili?“

Vjerovatno zvući naivno, ali do danas ne vjerujem da se Jugoslavija raspala. Zašto bi to netko želio? Kome ovo stanje odgovara? Kome je danas dobro? Srce me do danas boli zato što za putovanje na hrvatsku obalu moram ponijeti putovnicu. Govorila kruh ili hljeb, svako zna što mislim i svako će me razumjeti. Uvjerena sam da mnogi ljudi misle na sličan način kao ja. Da se danas održi sličan koncert, i dvorana bi ponovo bila puna. Nažalost, nacionalisti su danas često glasniji od ljudi sa zdravim razumom. Ionako mislim da se više trebamo sjetiti lijepih stvari iz onog vremena i pričati o njima, mnogo manje o ratu.

Nedavno smo brat i ja povodom 60. rođendana iznenadili mamu u Engleskoj. Na rođendanu je bilo Bošnjaka, Hrvata, Srba koji su u miješanim brakovima i koji su se upoznali u Njemačkoj ili na nekim drugim mjestima diljem svijeta - ljudi iz cijele bivše Jugoslavije. Jedan od gostiju je recitirao zakletvu Titovih pionira i svi su se smijali. Pjevali smo stare pjesme, slavili smo. Čudno je što uvijek netko ima gitaru sa sobom.

Brine me što se ljudi u Evropi dijele na nacionalnoj osnovi. Na taj način dopuštamo da podjele postanu još dublje. Brine me ta činjenica jer znam do čega to može voditi. Svi moramo znati: čim padaju granate, nitko ne pita po kome one padaju. Kada padaju, onda padaju po svima. (Naravno, u metaforičkom smislu, pošto ne vjerujem da će doći do rata.) Kako god, svakodnevno se trebamo boriti za dobro u životu. Uvijek sam bila pozitivna osoba. Naša djeca su naša nada i ne smijemo dopustiti da netko truje njihove duše.