Tiana Kruškić

Ponovo pobjeći?

Tiana je imala 8 godina kada je zajedno sa obitelji iz rodnog grada Doboja stigla u Braunschweig. Danas se bavi glazbom, bend joj se zove „Sister Soul & the Blaxperts“. Pored pjevanja radi kao profesorica glazbe, te kao prevoditeljica za izbjeglice. 2013. je stigla do polufinala u popularnom njemačkom šou-u „The Voice of Germany“

Rodila sam se 1984. u Doboju. Zovem se Tiana, jer su mi roditelji željeli dati neutralno ime. U srpskom jeziku imate ime „Tijana“, u hrvatskom jeziku „Tihana“.

Pošto sam dijete miješanog braka, odlučili su se za ime Tiana, bez „j“ i „h“; dakle, bez nekakvog vjerskog značaja. Nisu željeli da od rođenja budem obilježena nečime. Ipak kod nas u BiH po imenu možete razlikovati tko je čije nacionalnosti, tj. da li je hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog porijekla. Danas, poslije svega što se našoj zemlji desilo, meni se to čini vizionarno - čitajući moje ime, porijeklo ne možete prepoznati.

Mi djeca smo vrlo brzo shvatili da nešto nije u redu. Sve smo češće morali napustiti dnevni boravak kada bi se na televiziji prikazivao dnevnik.

1991. god. sam u Doboju krenula u školu. Rođak Andrej, koji je bio samo nekoliko mjeseci stariji od mene i koji je bio sin jedinac, živio je u Derventi, dakle ni 30 kilometara od nas. Odrasli smo kao blizanci i bili smo nerazdvojni. Mi djeca smo vrlo brzo shvatili da nešto nije u redu. Sve smo češće morali napustiti dnevni boravak kada bi se na televiziji prikazivao dnevnik.

Jednog dana, u martu 1992., Andrejova mama (tj. sestra moje mame) je došla kod nas. Andrej je jedno vrijeme trebao ostati kod nas, sve dok se situacija u Derventi nebi smirila. Iako tamo još nije bilo rata, situacija je već bila napeta. Andreju i meni je bilo drago što je došao, tako smo cijelo vrijeme mogli biti zajedno. Trebao je krenuti u moju školu, u moj razred - bili smo presretni.

Samo jedan jedini dan smo išli zajedno u školu. Dan kasnije je najavljena opća opasnost, školu nikada više nismo posjetili. 1. aprila smo spakovali torbe. Roditelji su rekli da idemo kod babe i djeda u Njemačku. Sjećam se da sam htjela ponijeti sve svoje igračke i lutke. Mama je pokušavala da mi na što mirniji način objasni da ćemo se uskoro vratiti. No, osjetila sam da nešto nije u redu.

U Doboju smo živjeli u novoizgrađenoj zgradi, na desnoj strani drugog kata. Lijevo, na prvom katu, je živio najmlađi brat mog oca sa ženom, sinom Harisom koji je imao 6 mjeseci, te sa njihovom mamom, tj. mojom babom. Lijevo, na trećem katu, je živjela rodica Maja sa roditeljima i njenom jednogodišnjom sestrom Mateom. U potkrovlju je živjela Gabriela, moja najbolja prijateljica. Nikada neću zaboraviti njenu kovrčkavu kosu i kako smo plakale kada smo se pozdravile jedna od druge. Njena starija sestra nam je govorila: „Uskoro ćete se ponovo vidjeti.“ I danas sam mišljenja da smo bolje znale - nikada se više nismo vidjele.

Kada smo završile sa spakovanjem stvari, otac je apatično sjedio na fotelji, pušio je i buljio ispred sebe

Nikada neću zaboraviti u kojoj je apatiji moj otac sjedio na fotelji, kako je pušio i buljio ispred sebe kada smo završili sa spakovanjem stvari. Ne sjećam se trenutka kada smo otišli od njega. Proći će 5 mjeseci dok bismo se ponovo vidjeli.

Rodica Sanja, koja je bila starija od mene, je sa roditeljima i mlađim bratom živjela u Bosanskom Brodu, zbog čega se nismo mogli pozdraviti od njih. Kada smo napustili Doboj, Sanjina obitelj se preselila u naš stan - Bosanski Brod je tada već gorio. Kada smo se 2010. god. prvi put poslije rata ponovo vidjeli; kada smo Sanja, njena majka, njen mlađi brat Vedran i mi ponovo bili zajedno, nismo mogli zaustaviti plač i smijeh. Tada je Sanja nakratko nestala da bi me iznenadila sa 3 lutkama. To su bile moje lutke iz našeg stana koje je kroz sve te godine čuvala za mene.

Te tri lutke su jedine stvari koje su nam ostale iz našeg stana. Otac je ponio slike i diplome mojih roditelja. Ništa više. Kao da život kojeg ste prije toga živjeli više ne postoji. Kao da ga nikada nije ni bilo. Imala sam 8 godina i za mene je postojalo samo jedno računanje vremena: ono prije i ono poslije rata.

U Njemačkoj smo živjeli kod babe i djeda koji tamo žive od 60-tih godina. Moji roditelji nikada više nisu mogli raditi u starom poslu. Otac je bio sudac, majka profesorica srpsko-hrvatskog jezika. 10 godina su radili u špiloteci, kasnije smo imali kiosk. Do neograničene vize je prošlo još 10 godina. Mojoj majci su priznali samo jedan dio u Jugoslaviji položenog državnog ispita, zbog čega danas, sa 63 godine, smije raditi u osnovnoj školi. Mome ocu još uvijek nisu priznali diplomu suca, zbog čega kao savjetnik radi u „Treffpunkt Pregelstraße“.

Nismo vodili dnevnik o ratu. Zato smo imali glazbu. Majka je pisala tekstove, otac je smislio melodiju. Ponekad je i on pisao tekstove koje bi on i ja zajedno pjevali na gitari, pred obitelji i prijateljima koji su također uspjeli napustiti BiH.

Pošto su baba i djed već duže vremena živjeli u Njemačkoj, moj djed je imao mogućnosti garantovati za svakoga tko je tek stigao. Iz tog razloga nam je stan većinom bio pun ljudi koji su jedno kratko vrijeme živjeli s nama. Bile su to pjesme pune čežnje i nostalgije u kojima se riječ „rat“ nikada nije spomenula. Pjevali smo o našim rijekama, njivama, drvima, prijateljstvima, ulicama, o našem cvijeću - o svim ljepotama za kojima smo plakali i koje nikada više nebi vidjeli u nastanku. Svi su plakali. Poslije nekog vremena, svi su tekstove i melodije znali napamet, zbog čega smo istovremeno pjevali i plakali. Pjesme su bile naša terapija - pjevali smo ih kao da nam život ovisi o njima. Da ih nije bilo, nitko nas nebi mogao „spasiti“.

Pjesma „Ja nisam tu“ je bila moja izlazna pjesma u polufinalu „Voice of Germany“ 2013.

1993. god. je otac u „Oslobođenju“ našao pjesmu tada dvanaestogodišnjeg dječaka koja se zvala „Ja nisam tu“, za koju je otac smislio melodiju. Nismo saznali ime autora, ali je pjesma postala himna za nas i za sve izbjeglice koje su prošle kroz našu kuću. Ta pjesma je 2013. bila moja izlazna pjesma u polufinalu „Voice of Germany“. Zahvaljujući pjevačici Neni, pjesmu sam uspjela predstaviti što široj publici. Nekoliko dana poslije nastupa mi se javio čovjek iz Slovenije koji mi je čestitao na mom uspjehu. Svidjela mu se melodija pjesme i rekao mi je da nije mogao ni zamisliti da će svoju pjesmu doživjeti u tako lijepom obliku. Na dnu pjesme pisalo je „Nepoznati autor pjesme Ja nisam tu“ - napokon smo se našli! Rat koji je toliko uništio i podijelio uspio nas je spojiti. Bila sam izvan sebe, i još uvijek sam.

Autor želi ostati anoniman. Ponudila sam mu da mi se predstavi imenom, da tog grandioznog poeta predstavim svijetu, ali je odbio. Sa 12 godina je objavio prvu i poslijednu zbirku svojih pjesama. Poslije toga je sa majkom otišao u Sloveniju, gdje i danas živi. Otac mu je poginuo u Srebrenici, čije tijelo do danas nisu pronašli i identificirali. Od tada više nije taknuo olovku.

Ja nisam tu

Ja nisam tu
I mene nema
U mome gradu
Sunca i behara.

I nečije tuđe
Ruke njemu
Kradu
Mirise ljeta
I svilu sehara.

Ja nisam tu
Al' se moja duša
Noću kroz svaki sokak
Tiho provuče
I zakači po jedan
Ljiljan na reveru
I posadi stablo
Pored svake kuće.

Pomirila sam se s činjenicom da su rat i njegove posljedice u meni prisutne kao tinitus. Cijelo vrijeme je prisutan. Ukoliko ponekad nije, onda jedva čeka da mi ponovo pokaže svoje ružno lice. Sa roditeljima se čujem svakodnevno i ne prolazi dan kada ne spominjemo rat.

Iako su moji roditelji pretrpjeli sve šikane njemačke birokratije, nikada se više ne žele vratiti.

Iako su moji roditelji pretrpjeli sve šikane njemačke birokratije, nikada se više ne žele vratiti. Oni još uvijek ne mogu shvatiti da im se zemlja za tri dana raspala iako nitko nije želio podjelu, iako su svi vikali „Mi smo Jugosloveni!“. Ipak, svi su nacionalnim strankama dali svoj glas. Moji roditelji su oboje ateisti. No, „dozvoljeli“ su si doživjeti različite vjere. Za njih je bilo bogatstvo doživjeti i poštivati jedni druge, iako vjerovatno ni sami nisu vjerovali u Boga. Slavili su i poštivali su sve vjerske blagdane, jer smo sve tri vjere imali u našoj obitelji. No, tko ih tada nije imao?

Bilo mi je smiješno što su me roditelji željeli nagovoriti da studiram nešto. Jedino sam željela biti muzičarka, to sam već sa 4 godine znala. Njihov najjači argument je bio: „Ako u Njemačkoj jednog dana izbije rat, onda sa njemačkom diplomom svugdje u svijetu možeš uspjeti, jer je svugdje priznata. Ne kao kod nas!“. Magistrirala sam iz slavenske filologije, ali sam ipak postala muzičarka.

Ovako su roditelji barem mirni. No, moram priznati da sam i ja. Kada danas vidim trenutačnu političku situaciju u Njemačkoj i u svijetu, kada vidim mržnju na sve strano i sve novo, onda me uhvati strah. Nacionalističke stranke su sve uspješnije, njihove parole su sve glasnije. Čini mi se kao da su se spojili neznanje, strah i mržnja. U kafiću pored tebe, u tramvaju, na kiosku, u klubu - odjednom je postalo moderno biti kritičan, ali kritičan prema stranim i nepoznatim stvarima.