Želimir Altarac Čičak

„Rođen sam kao pacifista“

Želimir Altarac Čičak je jedna od najpoznatijih ličnosti muzičke scene u bivšoj Jugoslaviji. On je jedan od onih koji najbolje mogu ispričati s kolikom energijom su se muzičari, čak i nakon izbijanja rata, zalagali za mir.

24.10.1989. sam u ZETRA-dvorani organizovao svoj - već tradicionalni - desetosatni rock-maraton koji se održavao svakih pet godina. Treći i posljednji iz tog serijala je bio „YU-rock-maraton Ž.A. Čičak – uz malu pomoć mojih prijatelja“, a povod je bila dvadeseta godišnjica mog djelovanja u muzičkoj branši. Tu je nastupilo 20 najpoznatijih bendova iz bivše nam zajedničke domovine, kako ja kažem za ex-SFRJ. Punih deset sati svirali su pred oko 20.000 ljudi sa programom koji je počeo u 17,00 sati. Mediji su ovaj koncert nazvali „YU-rock-maraton rockerskog jedinstva“, a bio je popraćen izvještajima iz gotovo svih većih medijskih centara ex-YU. Dvije godine kasnije, u ZETRA-dvorani se održavao mirovni koncert „Yutel za mir“. Bio je od značaja iz razloga što se održavao u julu 1991., uoči samog početka rata. Ovaj koncert je na jednom mjestu okupio muzičare i ljude sa raznih strana. Svi zajedno su dali svoj doprinos zajedničkom životu na teritoriji naše bivše zajedničke domovine.

Ja nisam bio na koncertu. Bio sam na odmoru, na predivnom ostrvu Mljetu u Dalmaciji. Znao sam sve o tome, jer sam lično poznavao i muzičare i organizatore. Ipak, nije to bio jedini koncert takve vrste. Bio je jedan od mnogih - slični mirovnom koncertu - koji su se tada održavali.

Prekasno sam shvatio da je ovo stvarno rat. Čak i kada je Dom mladih zapaljen, imao sam osjećaj kako će se ovo uskoro završiti. Nažalost je svakim danom postalo sve gore i gore.

„Dom mladih“ u Sarajevu je, prema mom mišljenju, značajno mjesto u Sarajevu. Bio je, a i danas je, kultno mjesto. Na tom mjestu je stasavala muzička scena Sarajeva. Nema benda koji tu nije svirao barem jednom. Tu sam kao urednik i organizator muzičkih programa radio od 1984. do 1992. - čak i onda kada su počele da padaju granate po gradu. U novembru 1991. godine, dakle nakon koncerta u ZETRA-dvorani, u Domu mladih sam organizovao tradicionalni „6. YU-heavy-metal-fest“ sa dodatnim sloganom „YU-heavy-metalci za mir - pjesma ne zna za granice“ koji je trajao dva dana: 15. i 16. novembra 1991. godine.

Svi su došli: "Divlje jagode", Tifa, umjetnici od Kopra do Skoplja, od Vardara do Triglava. Ipak, zbog ratnih dejstava neki od njih već tada nisu mogli da pređu granice. Bio je to rock-festival bratstva i jedinstva, posljednji koncert te vrste u našoj bivšoj zajedničkoj domovini. U to doba smo još uvijek bili veliki optimisti. Zbog toga se sve odvijalo uz moto: pjesme ne poznaju granice. Niko od nas ni slutio nije šta nas čeka. Jednostavno, nismo htjeli vjerovati da će se desiti to što se ipak desilo.

Rođen sam kao pacifista. To govori i samo moje ime: Želi-mir. Moji roditelji su nakon Drugog svjetskog rata jednostavno željeli da živim i živimo u miru i dali mi ime Želimir.

Još uvijek vjerujem da postoje dobri ljudi. Konflikti nastaju zbog različitih interesa, koji u sebi nemaju ljudskih vrlina. Tu se radi o pohlepi, o novcu i drugim stvarima. Tu su korijeni nerazumijevanja među ljudima, oni se potom razvijaju u univerzalno nerazumijevanje i mogu dovesti do konflikata i ratova. Zbog toga podržavam sve ljude koji rade na tome da na našoj planeti zavlada mir. Nisam izgubio nadu u to čak ni tokom rata koji preživjeh, a ni danas nakon svega što se dešava kod nas i u svijetu.

Prekasno sam shvatio da je ovo stvarno rat. Čak i kada je Dom mladih zapaljen, imao sam osjećaj kako će se ovo uskoro završiti. Nažalost je svakim danom postalo sve gore i gore. U trenutku kada su sve republike proglasile nezavisnost i zemlja se pocijepala, znao sam da će se stvari završiti velikim konfliktom.

1993. je Sarajevo već bilo jako razoreno, a ja sam organizovao koncert „Give Peace a Chance“. Moto je bio u skladu s legendarnom pjesmom Johna Lennona. Veliki dio muzičara koji su ostali u Sarajevu nastupilo je na tom koncertu. Oni su čak priredili i dijelove mjuzikla „Kosa“ („Hair“). Skoro nevjerovatno je da se tako nešto napravi usred rata. U to sam vrijeme uspio čak organizovati i koncert sa Joan Baez u Sarajevu. Kada je čula naš mjuzikl, bila je oduševljena. O njenom sarajevskom nastupu su tada pisali i svjetski mediji.

Koncert sa Joan Baez održan je 14. aprila 1993. u kinu „Imperijal“. Bilo je rizično organizovati tako nešto jer je Sarajevo bilo granatirano. Uprkos tome, kino je bio pun ljudi. Joan Baez me pitala koje bi naše pjesme mogla pjevati. Predložio sam da to bude “Sarajevo, ljubavi moja” Kemala Montena. Ona je tu pjesmu naučila za jednu noć. Dao sam joj tekst pjesme popodne, ujutro ju je već pjevala. Tim koncertom usred rata smo ponovo htjeli pokazati da je mir osnova ljudske slobode, da je to prostor za inspiraciju, te da mir znači budućnost.

Pripadnik sam hippie-generacije, vremena kada su se pjevale pjesme poput „All you need is love“ i „Blowing in the wind“. Te pjesme nose univerzalne poruke, kao da su napisane i za ovo vrijeme. To su poruke za vječnost. I moja poruka je takva: ljudi se moraju međusobno poštovati, cijeniti jedni druge i to u okruženju tolerancije i ljubavi. Samo to može predstavljati budućnost ove planete. Zlo i ratovi nikada i nikome nisu donijeli sreću.