Zenaida Karavdić

"Što se rata tiče, mišljenja sam da ga nismo mogli zaustaviti."

Zenaida Karavdić je kao dijete doživjela početak rata. Uvijek kada dođe u dodir sa osobom čiji joj se karakter ne sviđa, zamišlja ga u kriznoj situaciji: Kako bi se u ratu ponašao? Da li bi ta osoba pomogla i podijelila zalihe sa mnom? Kaže da većina osoba prođe taj test.

Iako sam tada imala samo 12 godina, vrlo dobro se sjećam tog koncerta. Moji roditelji nisu imali običaj hodati po koncertima, a ne bi me pustili samu u Sarajevo. Bio je ljetni raspust; nisam imala šta drugo raditi pa sam cijeli dan presjedila kod TV-a. Bila sam jako uzbuđena: vidjela sam da je Jugoslavija na putu da bude srušena, zbog čega sam bila ljuta na ove što hoće da je ruše. Svim srcem sam bila uz ljude koji su skandirali „Ju-go-slavi-ja, Ju-go-slavi-ja“. Pisala sam dnevnik. Tada je bio popularan znak „peace“, pa sam ga crtala posvuda. O ratu tada nisam ni pomišljala, jer je to izgledalo apsolutno nestvarno. Jednostavno, iako se sve dešavalo pred nosom, nismo mogli vjerovati ni svojim očima.

Rat sam provela u Visokom. Nismo ni pokušavali bježati. Čak sam imala dvije ponude da idem vani, npr. u Ameriku preko rodice u Zagrebu. Roditelji nisu bili oduševljeni, ali ne bi me zaustavljali. Ostavili su mi da se sama odlučim: ja sam odlučila ostati, i nije mi žao. Koliko god to možda čudno zvući: Mislim da je rat jedno ogromno iskustvo koje se nikako drugačije ne može dobiti. U ratu sam naučila, i na djelu vidjela, kako i najgori ljudi u kriznim situacijama znaju izvući iz sebe ono najbolje. Uvijek kad dođem u dodir s nekim čiji mi se karakter baš i ne sviđa, zamišljam ga kao komšiju koji je nenadano dobio kilu šećera i pitam se: kako bi se u ratu ponašao? Ili kao osobu kome je ispred kuće nečije dijete ranjeno snajperom ili gelerom. Ako prođe te testove u mojoj glavi (a većina, što god tko mislio o tome, zapravo prođe), sve ostalo mogu podnijeti.

Nisam baš previše boravila u Sarajevu prije rata, ali je čaršija u Visokom živjela vrlo slično.
Danas mi nedostaje opuštenost stanovnika. Nekako su prije svi više živjeli, a manje se brinuli. Uživali su u životu, iako su mnogi imali manje nego danas. Bili su zadovoljni i to što su imali, koliko god to bilo, koristili na najbolji mogući način. Više su se družili i postojala je jasna hijerarhija gradske raje i „papaka“. To nisu bile kategorije vezane za materijalni status: papak je mogao imati para koliko hoće; ako je bio papak, nisu ga gledali kao gospodina. Dakle, ljude se poštovalo na osnovu njihovog ponašanja, karaktera, inteligencije, duhovitosti i manira, a ne na osnovu toga koliko imaju ili na kojoj su poziciji u vlasti, institucijama i firmama. To mi najviše nedostaje.
Isto tako, ljudi su imali ponos, naročito Sarajlije. Danas se svi raspilave na strance koje imaju para. Nekada to nije bilo tako; bili smo pristojni prema pridošlicama iz drugog grada ili države ili kontinenta, ali jako im je dugo trebalo da ih „upuste“ u raju. To je trebalo zaslužiti!

Što se rata tiče, mišljenja sam da ga nismo mogli zaustaviti. On je rezultat dobro izrežiranog scenarija na koji su ljudi pristali i gotovo. Ipak, voljela bih da sam Srpkinja ili Hrvatica pa da imam i tu perspektivu.