Zenit Đozić

“Ali definitivno je i nas zakačio taj virus”

Zenit Đozić je bio član najpoznatijeg humorističkog sastava bivše Jugoslavije, „Top Liste Nadrealista“, koji se sastojao od Srba, Hrvata, Bošnjaka i Jevreja. Njihovi skečevi su bili anti-nacionalističkog, pacifističkog i kosmopolitičkog sadržaja. Ipak, rat je i njih uspio podijeliti.

Gledajući unazad, čini se da smo u našim skečevime sve predvidjeli: Već 1989., dakle 3 godine prije izbijanja rata u BiH, snimili smo skeč o sarajevskom zidu koji je bio inspirisan padom Berlinskog zida. Pitali smo se: Gdje je mjesto na kojem će biti izgrađen novi Berlinski zid? U skeču, grad je zidom podijeljen na istočno i zapadno Sarajevo; podjela grada koja tada nije postojala, ali - nažalost - danas postoji. U istočnom djelu žive većinom Srbi, u zapadnom većinom Bošnjaci.

U našem skeču smo zamislili dvije konfliktne strane, a to su bili smetljari koji u istom trenutku dođu na zid i bacaju svoje smeće na drugu stranu. To je ustvari slika današnjeg Sarajeva i dejtonske BiH: podjela na dva entiteta, na Republiku Srpsku i Federaciju BiH.

Skeč kojeg smo kasnije snimili se bavi obitelji Popušlić koja vodi rat protiv same sebe: Majka i mlađi sin su se podijelili na jednu stranu, okupirali su WC i kuhinju, a otac i stariji sin su okupirali drugu stranu stana. Linija razdvajanja ide kroz njihov stan. Mi smo u tom skeču željeli pokazati da ta podjela ide duboko mentalno i da ona zadire u onu osnovnu jedinicu svakog društva: kroz porodicu. I upravo to se često dešavalo: porodice su se podijelile, razišle i raspale su se, stajale su na različitim stranama fronta, čak su se borili jedni protiv drugih.

Anti-ratne skečeve smo snimili da bi smirili situaciju nadolazećeg nacionalizma

BiH je prije rata - što se etničkog sastava tiče - bila najraznovrsnija zemlja. Čak i danas, tj. poslije završetka rata i poslije tzv. etničkog čišćenja, mi smo još uvijek etnički najraznolikija zemlja u Evropi.

Anti-ratne skečeve smo snimili da bi smirili situaciju nadolazećeg nacionalizma. Pokušavali smo zaustaviti nadolazeći rat kao što su to pokušavali kreatori koncerta u ZETRI. Naši skečevi su bili zadnji pokušaji borbe protiv nečeg većeg. Nalazili smo se u jednom fluidnom haosu, zbog čega smo shvatili i znali da sve moramo učiniti da ne dođe do katastrofe.

Okupirali smo zgradu skupštine Bosne i Hercegovine

6. aprila 1992., na dan zvaničnog početka rata u Sarajevu, narod je okupirao zgradu skupštine BiH. Cijeli dan su se držali govori, govornici su se smijenjivali. I ja sam sa jednim skečom pokušavao smiriti situaciju kako bi preuzeo svoj dio odgovornosti za spašavanje mira.

Tog dana su pucali po prosvjednicima koji su se nalazili ispred zgrade skupštine. Sjećam se da mi se tada u mozgu preklopio neki prekidač koji mi je rekao: „Sad više nisi u miru, sada si u ratu!“

Prva i osnovna stvar u ratu je da se gube ljudska prava…

Teško je opisati svakodnevicu rata, ali u ratu se sve okrene za 180 stepeni. Jednosmjerne ulice se mijenjaju i postaju dvosmjerne ulice. Sve se okrene, zbog čega se u ratu prvo gube ljudska prava. Tu više nema demokratije u kojoj možeš reći „ja bih ovo“ ili „ja bih ono“. Jedino što postoji je jedna viša sila koja te tjera da uradiš ono što moraš.

Čudno je da se u demokratiji može održavati referundum po pitanju da li se jedna država treba odreći jednog svog dijela ili se treba priključiti nekoj zajednici, čudno je da se može održavati referendum o izgradnji novog aerodroma, ali se ne može održavati referendum po pitanju da li ćeš da uđeš u rat ili nećeš.

Mi smo za vrijeme rata nastavili sa snimanjem naših skečeva. Bilo nam je veoma važno ostati uz ljude, uz naše slušaoce na svim stranama. Željeli smo im pomoći da sačuvaju zdrav razum, i mislim da je tu humor igrao veliku ulogu. Prvu godinu smo nastavili sa radio-emisijama. No, kada smo shvatili da je previše opasno da stalno putujemo kombijem kroz vatrene linije, odlučili smo živjeti u stanici radio-televizije.

Godinu i pol dana smo zajedno spavali u jednoj sobi - mi sa različitim vjerama, sa različitim backgroundima - i stvarali smo naše zajedničko djelo dok je oko nas bujao rat.

Definitivno je i nas jednog dana zarazio virus nacionalizma

Cijelo vrijeme smo se borili protiv tog nacionalizma. I ovo prvi put govorim: Odlučili smo ignorisati mnogobrojne greške koje su generacije prije nas, tj. generacije naših očeva i djedova, učinile. Nismo obraćali pažnju na to tko je koje nacionalnosti. Nismo se odrekli naše nacionalnosti, uopće nije bilo potrebe. Jednostavno, nije bilo potrebe da sada netko naglašava „ja sam ovo, ja sam ono“ ili „ja sam bolji, ja sam lošiji“. I onda je jednog dana netko iz naše predratne ekipe počeo smatrati da je to nešto važno. Taj netko nisam bio ja. Ne mogu sa sigurnošću reći zbog čega se to desilo. Definitivno je i nas jednog dana zarazio virus nacionalizma, iako smo se u skečevima protiv njega branili i borili. Dovoljno je pogledati naše skečeve: Bili su protiv rata, kosmopolitičkog sadržaja i za bolji suživot. Do danas se pitam zbog čega je rat i nas uspio podijeliti.