Zoran Ćatić

„Problemi koje EU trenutno ima mi jako liče na probleme koje smo imali kada se Jugoslavija počela raspadati“

Zoran Ćatić je nagrađivani redatelj, edukator i radijski voditelj. Na koncert „Yutel za mir“ u ZETRU je prvenstveno otišao zbog dobre glazbe i lijepih djevojaka. Da će taj koncert spriječiti da dođe do rata, u to nije vjerovao. Jer zašto bi uopće trebao izbiti rat?

Koncert je bio sjajan povod za dernek: najbolji bendovi su svirali, puno mladih ljudi je došlo iz cijele bivše države, puno lijepih cura. Imao sam 21 godinu, bio sam mlad i bezbrižan. Koncert je bio nešto što me je tada najviše zanimalo. Što bi nam se već moglo desiti? Ono što smo o ratu znali, znali smo iz filmova. Da sada kažem da sam svjesno išao da bi zaustavio nešto što smo prividjeli, slagao bi. Naravno da smo išli na sve te koncerte. No, išli smo jer smo znali da se tu možemo lijepo provesti.

Kasnije sam shvatio da ratni filmovi nemaju veze sa stvarnošću i sa doživljajima u ratu. Čime bi to mladi ljudi mogli usporediti? Oni o svemu tome nemaju pojma kao i mi tada. I danas je mladima do izlaska, do derneka, avantura, ljubavi...nitko im tu ne može i ne smije prigovarati. Međutim, mi stariji imamo sjećanja na to vrijeme, zbog čega imamo mogućnosti usporediti neke stvari. Ovo što se trenutno dešava u Evropi me zabrinjava.

Nažalost, ne mogu se sjetiti puno toga što se u ratu dešavalo. Imam problem da poslije rata imam ogromne „crne rupe“. Ponekad mi dođu ljudi sa slikama na kojima nas možeš vidjeti i opisuju mi situaciju koju su sa mnom doživjeli, a ja nemam pojma ni blage veze o čemu oni pričaju.

Pucanj na nas prosvjednike za mir je odgovarao interesima svih nacionalista

Mnogo sam istraživao o zadnjim velikim mirovnim prosvjedima u Sarajevu - 5. i 6. aprila 1992. i snimio sam dokumentarni film. Ljudi su zajedničkim snagama pokušavali spriječiti rat. Otišli su u skupštinu i držali govore. Ispred skupštine, iz Holiday Inn-a u kojemu je SDS imao svoju centralu, pucali su po prosvjednicima. Nebitno tko je pucao po ljudima: Pucanj na prosvjednike je odgovarao interesima svih nacionalista. To je facit mog filma. To su bili dani kada je se rodila građanska Bosna i Hercegovina - i kada je bila ubijena.

Evropa treba da prestane da nas smatra divljacima koji jedva čekaju da se poubijaju

Evropa treba da prestane da nas smatra divljacima koji jedva čekaju da se poubijaju. Jugoslavija je bila kao EU. Mi smo živjeli EU. Međutim, pitanje koje se postavlja je sljedeće: Da li je Evropa prošla kroz sve ono što smo mi iskusili? Ili Evropu to zapravo još čeka? Nemam odgovora na to pitanje. Jedino što znam jest da su problemi EU očigledni, a oni mi jako liče na probleme koje smo imali kada se Jugoslavija počela raspadati. Prvenstveno me brine ponašanje EU prema izbjeglicama. Na jednoj strani pričaju o nekim vrijednostima koji se trebaju očuvati, na drugoj strani ih se ne drže.

Zabrinjava me i novi nacionalizam. Nacionalizam je glupost. Nacionalizam služi političkim elitama, jednom vrlo uskom krugu ljudi koji profitira. Nacionalizam vodi do rata. To nije samo iskustvo BiH, tako je bilo i u prvom i u drugom Svjetskom ratu i u svim drugim ratovima. Nacionalizam rađa mali krug profitera koji dobro žive, dok masi ljudi nije dobro.

Ono što je nama potrebno su individualne revolucije. Svaki čovjek treba da se brine kako može učiniti nešto dobro. Ja osobno ne vjerujem u velike revolucije i pokrete. Trebamo se pitati: Što možemo učiniti za ljude oko sebe? Putujem mnogo po BiH, radim s djecom na edukaciji, audio- i video-print, novinarstvo, radimo jednominutne i dokumentarne filmove, tv-emisije za djecu itd. da bi im pokazao kako taj posao ide. Ovdje u Sarajevu su drugačije mogućnosti, žalimo se, dok u zabačenim manjim mjestima nema perspektive, tamo vidim koliko mogu da učinim za tu djecu. Tada vidim koliko pojedinac može učiniti za društvo.